Kako to da Široki uvijek pogodi?

Odavno su već detektirani svi problemi naše košarke. Neki nisu rješivi, neki su teško rješivi, ali jedan problem je vrlo lako popraviti. U ovu zadnju kategoriju ulazi problem mladih igrača. Talenta imamo, prostora za njihovo razvijanje imamo, ali uvijek ostaje pitanje – zašto ih onda ne koristimo?

Većina klubova se brani pod parolom kako je rezultat potreban sada i odmah. To bi moglo držati vodu da živimo u Španjolskoj, a klubovi za koje navijamo zovu se Real Madrid, Barcelona, Valencia, Unicaja, ali osim mentaliteta ispijanja kava na suncu i ljubavi prema vinu, sa Španjolskom nemamo puno dodirnih točaka. Naši klubovi nemaju gotovo nikakvih uspjeha u europskim niti regionalnim natjecanjima. Izuzetak, koji je baš to, napravila je Cedevita kada se plasirala na final four Eurocupa te u jedno finale regionalne lige. Uspjesima kao takvima još možemo pribrojiti dva finala ABA lige Ciboni zadnjih godina, te osvajanje iste od strane Zadra prije desetak godina. To je više-manje to.

Dakle mi rezultate sada i odmah nismo u stanju ostvariti, a za budućnost ne marimo. Kao prvi primjer možemo uzeti Zadar koji ove godine na rosteru nema niti jednog mladog igrača koji može odigrati desetak minuta po utakmici, jedini koji bi mogao u tu kategoriju je Marko Ramljak, ali on je također izuzetak, a ne pravilo. Cibona je ove godine dovela dva mlada Šibenčana, a u prvoj momčadi je još od lani Marko Arapović. Za Martina Junakovića će se i pronaći koja minuta jer je situacija takva da drugog playa nema, ali Tomislav Gabrić i Marko Arapović će kako sada stvari stoje većinu sezone mahati ručnikom. Takav zaključak se može izvesti iz utakmice s Mađarima kada niti pri vodstvu od dvadeset i pet razlike trener Neven Spahija nije pronašao minute za ovu dvojicu igrača.

Prvu paralelu ćemo povući sa srpskim predstavnicima te se zapitati kako je moguće da gotov svaka njihova ekipa ima barem tri do četiri mlada igrača koji imaju rolu u posloženim ekipama tijekom “žive utakmice”? Kako je moguće da Partizan redovito bude među najmlađim momčadima lige, a istovremeno ostvaruje najbolje rezultate? Očito je da talenta imamo jer su ovoga ljeta naše “under” reprezentacije redom imale dobre ili odlične rezultate, dakle igrački bazen nije prazan, ali ne moramo ići toliko “daleko” pa se uspoređivati sa Srbijom gdje je košarka puno važniji sport na nacionalnoj razini nego kod nas i gdje može postojati argument kako oni bolje rade s mladima.

Možemo jednostavno pogledati u “svoje dvorište”. Klub koji se zove HKK Široki Primorka iz nekog razloga uvijek uspije pronaći par igrača, svake sezone, koji su “odbačeni” od strane hrvatskih klubova. S tim igračima nerijetko postižu jednako dobre rezultate na nacionalnoj i regionalnoj razini. Ne treba ići daleko u prošlost kako bi se našao solidan broj revitaliziranih i zaboravljenih igrača. Prošle sezone to su bili: Željko Šakić i Karlo Vragović, prije dvije sezone: Dino Butorac, Fran Pilepić te Jakov Vladović dok ih iz sezone 2010/2011 ima i više, a neki od njih su: Ivan Grgat, Vedran Morović, Šime Špralja i Siniša Štemberger, a i ove sezone gore nabrojanima bi se mogli pridružiti Ivan Buva, Toni Katić i Tomislav Petrović. Također se mora spomenuti da je u tom periodu Široki iz svoje škole izbacio barem jednako toliko igrača. Stoga se postavlja pitanje, kako je moguće da Široki uvijek pogodi s pojačanjima i da se ti igrači zaista pokažu kvalitetnima? Odgovor je jednostavan, oni im daju priliku u uhodanom sistemu s jasnim planom i vizijom prema naprijed. Nešto što iskonski nedostaje svim našim klubovima.

Ostanimo na ovom tragu, smjeru vizije, i uzmimo još jednom Cibonu kao primjer. Tri Amerikanca, tri veterana, jedan igrač na posudbi i Dario Šarić koji će vjerojatno nakon ove, a ako ne nakon ove onda sigurno nakon sezone iza, napustiti toranj. Mladih igrača nema na vidiku, nema jasnog plana i to je jako loše. Sljedeće godine nema Darka Planinića (osim ako se ta suradnja ne produži što nikako nije realno), vjerojatno će otići i neki Amerikanac ako ne i sva tri, očekivano je da će Andrija Žižić i Davor Kus brzo ostaviti narančastu loptu, tko će onda popuniti sve te rupe? Plana nema, a tako niti dugoročnog riješenja.

Ovoga ljeta bilo je lijepo živjeti s košarkaškom reprezentacijom i uživati u uspjehu iste na Eurobasketu u Sloveniji, ali taj val je prošao. Sada nam preostaje vratiti se u stvarnost gdje stvari nisu tako optimistične. Klubovi moraju biti baza svega što se događa, a mladi igrači središte te vrtnje. Kao svijetli primjer možemo uzeti Cedevitu koja je nakon poprilično loše sezone lani, odlučila napraviti zaokret i s puno manjim buđetom složila puno konkretniju i perspektivniju momčad, primjer je to koji bi trebali slijediti i Cibona i Zadar, ali taj scenarij se u ovom trenutku čini nemogućim.

Rješenje je vrlo jednostavno, ali ipak iz nekog razloga za nas teško dohvatljivo. Momčadi trebaju složiti roster od pet do šest igrača koji neće nakon jedne sezone otići te će davati stabilnost pojačanjima koja dođu. Naši klubovi ne bi trebali ciljati samo na “gotov proizvod” nego bi trebali ulagati i vrijeme i znanje u mlade igrače. Regionalna liga može biti savršeni poligon za to, utakmica je puno, minuta je puno, a sezona je duga. Autor ovog teksta ne vjeruje da bi preko Gabrića, Arapovića, Mustapića ili nekog trećeg palo dvadeset ili trideset koševa u desetak minuta koliko bi minimalno igrači njihovog potencijala trebali provoditi na parketu. Između ostalog, iz njihove generacije, poprilično dobro igra Domagoj Bošnjak, naravno za HKK Široki.

Mi nemamo financija kao ruski, španjolski ili turski klubovi i u tom segmentu im ne možemo parirati, ali imamo talenta i igračke perspektive. Samo lud čovjek bi se upustio u unaprijed izgubljenu bitku, a ostavio postrani svoje adute. Mislite da nema novih Kukoča, Rađa, Nakića, Komazeca? Ima ih samo što se oni danas šalju na posudbu u drugoligaške klubove. Dok je tako i sve dok se klubovi odnose maćehinski prema domaćim igračima neće biti dobro u budućnosti, a mi smo već jednom nogom zagazili u tu lošu budućnost.