Od male Dubrave do jedne od najjačih liga Europe

Porazgovarali smo s Karlom Vragovićem, koji je u protekloj sezoni ostvario fantastičan uspjeh kada se s Bursom plasirao u prvu tursku ligu. Vragović nam je pričao o životu u Turskoj, jačini ligi, osvrnuo se na manje lijepe dijelove oko košarke, prisjetio se dana u Ciboni i Zadru…

Bok Karlo, najprije ti čestitamo na plasmanu u prvu tursku ligu s Bursasporom. Nakon tri sezone u Turskoj ostvarili ste veliki uspjeh i od sljedeće sezone igrati ćeš u jednoj od najjačih liga Europe.

Možeš li nam ukratko prepričati prošlogodišnju sezonu?

Hvala na čestitkama. Da, ovo je bila jedna vrlo uspješna sezona, kako na terenu, tako i van terena. Konačno nakon 3 godine uspjeli smo izboriti plasman u Superligu. Prve dvije sezone zapeli smo na zadnjoj stepenici, ali eto, treća sreća bi se reklo te smo izborili jednu od najjačih liga u Europi. Osim toga, moja žena i ja postali smo roditelji predivne curice Nike koja se i rodila u Bursi pa smo samim time zaokružili ovu uspješnu sezonu na najljepši mogući način. Za razliku od prve dvije sezone, ove sezone smo imali puno širu rotaciju , a iskustvo naše ekipe donijelo nam je veliku prednost pred drugim ekipama.“

Odigrao si odličnu sezonu. Bio si na prosjeku od 12 poena i 4,3 asistencije.

Što se tiče moje statistike, meni je najvažnije da sam na onim najvažnijim utakmicama kada je trebalo povući ekipu bio na pravoj razini. Ove sezone smo odigrali više od 10 utakmica preko 20 razlike za nas pa nije bilo ni potrebno “stiskati gas do kraja” i igrati koliko bi inače igrao. No sve u svemu, rezultat i zdravlje su mi  važniji od brojki. Tako da sam prezadovoljan s prethodnom sezonom.“

Kakav je život u Turskoj?

Život u Turskoj je jednostavno fenomenalan, barem meni. Turska me toliko pozitivno iznenadila, od ljudi, gradova, hrane. Jednostavno jedna jako moderna država i nacija koja cijeni i štuje svoje narodne običaje i na tome im skidam kapu. Proputovao sam skoro cijelu Tursku, uzduž i poprijeko, i normalno da čovjek može vidjeti sve i svašta. No kao što znamo, Turska je jedna jako velika država s populacijom od preko 80 milijuna ljudi. Samo grad u kojem živim, Bursa, ima 3 milijuna ljudi. Igranje u Turskoj dalo jedno veliku životno iskustvo. Osim toga, u 3 godine naučio sam i turski jezik, upoznao puno novih ljudi i stekao velik broj prijatelja.“


Do kada imaš ugovor s Bursom?

„Ugovor s Bursom imam još godinu dana te se nadam da ce se situacija u klubu stabilizirati. Nogomet je broj 1 u Turskoj, a veliki sportski kolektivi, poput Fenera, Galatasaraya, Beşiktaša, a i nas ovise o nogometu. Bursaspor je klub s velikim brojem navijača, nažalost, ove godine dogodio im se krah u nogometu. Mi i oni zamijenili smo mjesta. Košarka je ušla u Superligu,  a nogometna momčad ispala u 2. ligu. Samim time, financijska situacija nije bajna, plus velika inflacija turske lire, dovela je pomalo krizu ne samo u naš klub, već u cijelu Tursku. Ukoliko budžet neće biti osiguran,  morati ćemo potražiti neku drugu sredinu.“

U karijeri si nosio dres Cibone i Zadra. Kakva su sjećanja na to razdoblje?

Moram priznati da ću igranje u Ciboni i Zadru  pamtiti prvenstveno kao jednu veliku igračku i životnu školu. Apsolutno sam ponosan što sam bio član ta dva kluba velike povijesti, toliko legendarnih igrača je nosilo dresove tih klubova, a jako malo hrvatskih igrača može reći da su igrali za ta 2 kluba. No, na kraju ostaje onaj gorak okus što sam praktički kao dijete, koje je bilo mlado i neiskusno, puno elana, volje za napredovanje, upoznao drugu stranu sporta gdje je bilo važnije, ono što se odvijalo oko terena, a ne na terenu. Sve to mi je pomoglo  i dalo snage da postignem sve ovo danas što danas imam, sa svoje dvije ruke i noge došao sam do jedne od najjačih liga u Europi.“

Kao rođenom Zagrepčaninu sigurno ti je san bio zaigrati za Cibonu?

„Kao dijete sanjao sam obući dres Cibone. Moj uzor je Dražen Petrović. Kada dobijete priliku igrati u dvorani koja nosi njegovo ime, osjećate se počašćenim. Kao rođenom Purgeru, to je bio jedan od najljepših osjećaja koje sam doživio. No, isto tako, nosio sam dres Zadra s velikim ponosom. U svakoj utakmici davao sam posljednji atom snage da moja momčad pobijedi. Igranje za ta dva velikana, budi veliki ponos u meni. I da me sada pitate bi li išta promijenio na svome putu? Odgovor bi bio negativan. Od trnja do zvijezda.“

Prošle godine odjeknula je tvoja poruka mladim hrvatskim košarkašima. Poručio si im da uživaju u tom trenutku jer tada kreću obmane i laži prema njima. Možeš li nam pojasniti prema kome je bila usmjerena poruka.

Iskreno, nisam očekivao da ću doživjeti takav publicitet, niti mi je to bio cilj. Nakon odgledanog finala, imao sam potrebu reći nešto tim momcima. U toj ekipi ima puno prirodno nadarenijih igraca od mene te mi nije bio cilj, uzdići se iznad njih, uostalom oni su bili prvaci Europe, a ja nikada nisam. S druge strane, od svoje 12 godine bio sam u reprezentaciji Hrvatske te od toga 8 godina, na 4 Europska prvenstva kapetan svoje ekipe i mislim da imam pravo glasa. Uostalom, ja sam im čestitao na osvajanju naslova, no samo sam im htio reći da uživaju dok mogu. Dok je još “košarka” na 1.mjestu. Ja znam što sam prošao u svojoj karijeri i svi koji me poznaju i prate, znaju da je malo takvih koji bi se i dalje bavili košarkom  da su na mome mjestu, ali eto, nikada nisam odustao. Išao sam okolo i naokolo da dođem do ovog gdje sam danas. Nikad nisam gubio nadu pa sam čak jedne sezone kada nisam imao klub trenirao 5 mjeseci individualno sa svojim trenerom Edinom Hađžićem,  išao na treninge juniora, samo da budem u formi i da spreman dočekam priliku. Uz sve to uspješno studirao i eto me, priliku sam dočekao i iskoristio. Moja poanta svega je bila, da im neće biti lako, da moraju biti spremni na veliku žrtvu.

Kako komentiraš činjenicu da te se u trenutku kada hrvatska košarkaška reprezentacija proživljava najteže razdoblje nitko nije sjetio? Mišljenja smo da bi itekako imao mjesta među današnjim reprezentativcima.

„Što se tiče mog nepozivanja u reprezentaciju, ne bi htio puno pričati o tome. Meni je dovoljno da me se svaki put kad se otvori tema reprezentacije sjete hrvatski reprezentativci i svi oni koji prate košarku, što znači da zaslužujem poziv. Često se sjetim riječi mog oca: „Sine, treba biti najbolji u ulici, a kamoli u državi ili šire“. Hrvatska je meni uvijek bila i biti će svetinja. Iskreno mislim da je to završena priča, ali nikad ne reci nikad.“

Gdje bi volio završiti karijeru?

„Zanimljivo pitanje za koje ima još dosta vremena da razmislim. U mojoj glavi su trenutno 3 kluba, moja Dubrava, KK Feni Industrie i Bursaspor. U jednom od navedenih klubova volio bi završiti karijeru jer su ostavili poseban trag u meni, kako igrački, tako i životno. No, mislim da je dom tamo gdje se uvijek vratiš, a to je moj Zagreb i Dubrava.“

Veliko hvala uvijek iskrenom i zanimljivom sugovorniku Karlu na odvojenom vremenu za razgovor.