Priča o solinskom košarkaškom preporodu nemoguća je bez spominjanja – Kaštela. Dobro, tu je i Split, ali to se nekako u košarkaškim relacijama ipak podrazumijeva.
Upravo su, naime, Kaštela, odnosno Ribola Kaštela, klub u kojem su svoje karijere okončali Hrvoje Oršulić i Ante Bilobrk, inače bivši košarkaši Splita. Uostalom, baš kao i Damir Rančić, koji sada trenira – Kaštelane, iako se u međuvremenu i on doselio u Solin. Oršulić i Bilobrk, zajedno s još jednim bivšim “košarkašem” Splita, koji je prije pune igračke afirmacije svojedobno krenuo put NBA lige, Brunom Šundovom, treniraju sve uzraste Solina.
I to, vidi se na prvi pogled, vrlo ozbiljno shvaćaju. Oni treniranje ne odrađuju, jer je očito da u njemu uživaju i vide izazov u kojem se i sami svakodnevno izgrađuju. Uče klinci, ali uče i “učitelji”. Seniori se natječu u A2 ligi jug (zapravo, u jednoj od pet trećih liga), nedavno su do zadnje četvrtine odlično parirali košarkašima Splita, na prijateljskoj utakmici u povodu pedesete obljetnice KK Solin, ali prioritet su ipak – mlađe kategorije.
Ova se kuća, očito, zida po svim pravilima struke. Dakle, od temelja.– Interes djece raste iz dana u dan. Sad smo na brojci od osamdesetak mladih koji treniraju u dvije dvorane koje trenutačno koristimo. Ako se ovako nastavi, morat ćemo angažirati još trenera jer njih trojica neće moći sve “pokrivati” – zadovoljan je tajnik kluba Mirko Podrug.
Svjestan je da Solin, unatoč svojoj košarkaškoj tradiciji (od Ivice Dukana, Petroslava Sapunara do braće Delaš), ipak ima prefiks nogometnog grada, ali isto tako ističe:
– Nastavi li se ovako, mogli bismo postati popularniji među mladim Solinjanima od nogometa!
Kurioziteta radi, kažimo da Solin, iako zasad s malim brojem trenera, ima u prosjeku možda i najviši stručni stožer u Hrvatskoj. Ako ne i šire… Oršulić i Bilobrk visoki su 203, a Šundov 221 centimetar.
Nego, otkud uopće spomenuta trojka među trenerima? Je li to bio angažman s “predumišljajem”, jesu li još kao igrači pomišljali na trenerski posao?
– Nisam uopće pomišljao na to kao igrač! Sasvim slučajno je došlo do svega ovoga. Nikakav plan u tom smislu nije postojao – kaže Oršulić, koji vodi seniore i uskače u jutarnje termine rada s dječacima u školi košarke.
– Nakon što sam se preselio u Solin, predsjednik kluba Luka Vuković me pitao mogu li pomoći i tako sam ušao u klub. A u međuvremenu je Tomo Lozančić, trener mlađih kategorija, dobio ponudu Splita. I kako nisu mogli naći trenera, pitali su me bih li ja to… Što ja znam, nisam imao ni trenerske škole ni išta… Ali, rekoh, probat ću! I kako sam krenuo, kao da sam nastavio igrati. Sve se nekako poklopilo, prirodno… Naravno, završio sam u međuvremenu trenersku, i ušao sam u to – kazat će Oršulić, kojeg se sjećamo i kao košarkaša Zadra, koji se potom bio otisnuo u Belgiju, Mađarsku, nakon čega se vratio na domaće terene igrajući još za u međuvremenu ugašeni Jolly iz Šibenika te za Kaštela…
Ni Bilobrk ni Šundov nisu sanjali o trenerskoj karijeri nakon igračkog “umirovljenja”.
– Sad ispada da je ovo bila prirodna tranzicija. Ali, zapravo je sve riješila jedna kava… Prestao sam igrati prije dvije godine. Ovo mi je ispred kuće. Hrvoja znam cijeli život. Bilo je: “Bruno, hoćeš uzet kadete i juniore?” “Hoću!” Nisam se puno mislio – kaže Šundov.
– I moja je priča slična. Kao igrač, nisam pomišljao na trenerski angažman. Kako živim na Mejašima, gdje KK Split ima dio svojih treninga, razgovarao sam s kolegama… I tako su me, nakon što je Lozančić prešao u Split, oni zapravo preporučili Solinu. I evo me, od lani vodim mlađe kadete i dječake… Nisam igrao pet-šest godina, nisam u međuvremenu ulazio u dvorane niti toliko pratio košarku, ali jednom kad sam ušao u dvoranu, kao da nisam ni prestao! – kazat će Bilobrk.
O.K., ali zar nije svojevrsna “moda” u hrvatskom sportu, čak i ne samo u košarci, da bivši igrači nakon prestanka karijere odmah preuzmu kakvu seniorsku ekipu, a ne klince, koje katkad treba učiti i kako uopće trčati, a ne samo kako voditi loptu…
– U početku sam htio upravo to, raditi samo u školi košarke. I još ćemo ulagati u školu, jer bez baze nema ničega. I zato veseli što ćemo brzo prijeći brojku od stotinjak djece u mlađim kategorijama. Samo da nas sada “poprate” terminima u dvoranama – kaže Oršulić, koji upravo u preskakanju stepenica i nedovoljnom ulaganju u rad s mladima, a to znači i u same trenere, vidi jedan od glavnih razloga sunovrata hrvatske košarke na svim razinama.
– Ne ulaže se dovoljno u trenere! Jako su malo plaćeni i prisiljeni su raditi i razne druge poslove, da bi na kraju posao trenera radili usput. Iako je ta najmlađa dob najvažnija u razvoju i odgoju igrača. Primarno je da se treneri educiraju i da mogu živjeti od te plaće. Imali bi tako dodatnog motiva za rad, bili cijeli dan u dvorani, educirali se, usavršvali i bavili samo time – kazat će Oršulić, koji je jedini od spomenute solinske trojke u punom angažmanu.
Ante Bilobrk tako, inače, radi kao prodajni zastupnik jedne riječke tvrtke na ovom prostoru… Orijentacija k mladima zapravo je svojevrsna terapija za općepoznatu dijagnozu posrnule hrvatske košarke – talent ionako nikad nije bio problem, uvijek ga je bilo i bit će ga, međutim, mlađe selekcije se sve više gube na prijelazu u seniorsku, tzv. ozbiljniju košarku…
– Očito je da se selekcije loše rade, guramo cijelo vrijeme neke akcelerante, dok se neke momke koji bi mogli uspjeti zanemaruje, zbog čega oni onda odustaju od košarke. Zato na kraju u seniorskoj košarci nemamo adekvatne igrače. Split je tu najbolji primjer. Talenata uvijek ima, ali moramo modernizirati svoj rad s mladima, jako smo zastarjeli u tome, u tehnici, u svim segmentima rada s mlađim kategorijama.
Po mojemu mišljenju, treba se otvoriti, educirati u inozemstvu, ne bih se libio odvesti trenere u Češku, Litvu, da naučimo neke nove stvari, jer smo jednostavno zaglibili u nekom svom sivilu svih ovih zadnjih godina i radimo uvijek iste stvari, a to ne može polučiti rezultate u modernoj košarci. Nisam za “rastavljanje” akcija na proste faktore, treba ubrzati čitav sistem, u svim kategorijama, dok se mi tradicionalno više baziramo na školske kretnje i završetke – objašnjava Oršulić.
– Što konkretno treba mijenjati? – pitamo.
– Prije svega treba ubrzati igru, u svakom segmentu. Od dodavanja, šutiranja, razmišljanja igrača… Jako sporo igramo, tj. i dalje igramo vrlo pasivnu košarku s postavljenim akcijama… Ovo što se danas igra u košarkaški naprednijim zemljama možemo samo pogledom pratiti – kaže Oršulić. Te dodaje:
– Pa pogledajmo samo upravo završeno svjetsko prvenstvo u Kini. Najdalje su dogurale reprezentacije koje su igrale brzu košarku u oba smjera. Argentina i Španjolska. Tu su “patile” reprezentacije poput Srbije, s puno visokih igrača, Amerikanci se nisu uspjeli prilagoditi jer su puno igrali “jedan na jedan”, “jedan na pet”…
Da ne odemo u prestručne vode – ipak je Hrvatska, je li, prije svega nogometna zemlja, pa da ne ostanemo bez čitatelja – pitamo naše sugovornike tko su im trenerski uzori, odnosno koje trenere s kojima su surađivali posebno pamte po dobru…
– Iskreno, nisam toliko fokusiran na praćenje trenera i njihovih pojedinačnih sistema, koliko pratim igru u kontinuitetu, bilo ekipa ili reprezentacija, pa gledam što bi od toga najviše odgovaralo mojoj ekipi. Na tom principu onda radim i vježbe, kako bismo igrali što moderniju košarku. Neovisno o rangu natjecanja, princip je isti. No, od trenera koji su me trenirali, izdvojio bih Nevena Spahiju dok sam bio u reprezentaciji, pa iz mađarskih dana Stojan Ivković, inače trener mađarske reprezentacije, koji se pokazao kao dobar psiholog, od njega sam puno naučio kad je riječ o odnosu prema igračima…
– Meni je, dok sam igrao u Izraelu, imponirao Oded Kattash, tada još mlad trener. Ali, odmah se vidjelo da je pun iskustva iz igračkih dana i da je psihološki jak. Znao je, recimo, prekinuti trening. I zato je dobivao i reakciju od nas igrača, na idućoj utakmici bismo se bacali na glavu, znao je da smo iza njega. On je već tada radio na moderniziranju i treninga i sustava igre, nije u njega bilo nekog velikog postavljanja akcija. Kao mlađi, strašno sam puno naučio o razumijevanju košarke od Gorana Caktaša, o profesionalizmu sam puno naučio od Piksija Subotića, dok je vodio KK Split – prisjeća se Bilobrk.
– Ja bih istaknuo Nikšu Bavčevića. Njega prati glas – tko je proveo kod njega dvije-tri godine, taj ne mora u vojsku! On mi je usadio osnove, naučio me profesionalizmu, jednostavno pripremio za sve što je slijedilo. U NBA-u nisam puno igrao, bilo je što je bilo, a iz kasnije igračke karijere mogu izdvojiti Jovicu Arsića koji mi je bio trener tri godine u bugarskom Lukoilu, onda Litvanca Ramunasa Butautasa s kojim sam radio u Rigi i Donjecku… Oni su realno odgovarali mojoj igri. Tu je svakako i Dejan Mijatović, koji je osvojio sve s omladinskim pogonom Srbije, vodio me je u Emiratima – kazat će Šundov.
I tako, riječ po riječ, približio se termin početka treninga mladih solinskih nada. Pa je bogata prošlost morala uzmaknuti pred, nadamo se, budućnošću košarke.
Opširnije na linku:
https://www.slobodnadalmacija.hr/sport/kosarka/clanak/id/624482/najvisi-strucni-stozer-u-hrvata-umjesto-dobivanja-angazmana-39na-ime39-oni-su-svoje-ogromno-meunarodno-skustvo-koje-seze-cak-i-do-nba-a-odlucili-podijeliti-s-klincima