Prvo mjesto nogomet, drugo rukomet, treće hokej, za košarku mjesta nema

Košarka je stavljena na margine svih medija i to ne od jučer. Već duži vremenski period košarkaških utakmica ima na kapaljku ili ih nema uopće, a izrazito smeta ignoriranje od strane državne televizije i državnih medija koji bi trebali biti predvodnici u segmentu praćenja.

Regionalna liga je relevantna liga u europskim okvirima. Ima dobrih igrača, dobrih utakmica, velikih imena. Ako interesa ima za mnoge druge stvari, našla bi se i publika koja hoće, točnije želi, pratiti košarku. Hrvatska nije Zagreb, dapače mnogo je veća, da bi svatko tko voli recimo Cibonu ili Cedevitu mogao otići u dvoranu i pogledati utakmicu. HTV je zakazao po mnogim pitanja, a objašnjenja za to naprosto nema.

Slamku spasa ponudile su „kablovske“ televizije koje u svojim paketima nude zaista puno utakmica i vrlo atraktivan program kako košarkaških tako i ostalih prijenosa. Problem nastaje kada pogledamo to iz financijskog kuta: nemaju svi sportski zaljubljenici, konkretno u ovom slučaju oni košarkaški, mogućnost izdvojiti određeni iznos za mjesečnu naknadu. Jedina alternativa koja je zaista dostupna svima su online prijenosi, ali tu često dolazi do problema sa slikom, akustikom, traženjem, eventualnim (ne)prijenosom. To onda dovodi do toga da ljudi gube volju, na kraju krajeva i same živce, za takvim načinom gledanja.

Grčka i rumunjska televizija imaju pravo na utakmice naše ABA lige, ali očito je da hrvatskoj televiziji ona nije dovoljno razvikana i atraktivna. Još više je zanemarena prva hrvatska liga o kojoj nema ni riječi ni slova ni slike u gotovo nijednoj vrsti današnjih medija, a, osim lokalnih kuća, nitko drugi ne gaji empatije prema toj temi. Ljudi nisu upoznati s igračima, klubovima, radom. Samim tim gube interes, interes koji se prema iskustvima ovog portala, itekako može potaknuti.

To za sobom, logičkim slijedom, povlači mnoge druge negativne faktore. Prvo, nema sponzora što je nadasve razumljivo uzevši u obzir da nema ljudi na tribinama, nema televizijskih prijenosa, a analogno tome nema ni ulagača. Drugo je donekle vezano za prvo, a radi se o opadanju interesa mladeži za bavljenje ovim sportom koji se nedovoljno poštuje iako poštovanje zaslužuje.

Ako je to cilj, onda je put kojim se trenutno ide ispravan put, ali dojma sam da nije tako.

Pozitivnih priča je jako malo, a kada one dođu na dnevni red također budu izgubljene u moru ostalih vijesti.

Zašto Cedevita nije postala Medveščak? Ovom problemu možemo pristupiti iz više različitih perspektiva. Medvjedi nisu imali gradskog rivala kojem je masa naklonjena, a uvijek postoji i mogućnost da je uprava napravila bolji posao na određenim nivoima što se tiče marketinga. U drugu ruku, Cedeviti se nikada nije dao medijski prostor kao gore spomenutom hokejaškom klubu. Cedevita je napravila do sada vrlo dobar uspjeh, a davno postavljena vizija kroz godine se ostvaruje. Klub je na zdravim nogama i baš sve oko njega je pozitivno. Ovdje se čak ni ne mora spominjati striktno seniorski pogon. Tu su i ostale stvari kojih ima na pretek: od škole košarke, raznih promocija, kvalitetnih i pozitivnih stvari koje je ovaj klub učinio, dobrih igrača, ali o tome se rijetko kad piše. Zašto?

Možda zato što neće biti skandalozno, broj klikova na tom članku neće biti velik, novosti nisu dovoljno atraktivne ili nešto sasvim treće. Ljudi u klubu koji rade na odnosima s javnošću su zaista uslužni i ažurni, ali o tome se ne govori možda zato što se pozitivne strane Cedevitinog rada ne bi uklopile u postojeće sivilo društva koje je opterećeno nekim sasvim stotim stvarima.

Košarka je ignorirana i od najviših instanci ove države. Kada je SDP preuzeo vlast, ministarstvu su bila puna usta nogometa. Njihova pozicija omogućuje im da rade prema svom osobnom nahođenju, ali zar ne bi trebali brinuti o cjelokupnom sportu naše države? Takvo postavljanje nadležnih institucija o toj tematici indirektno vrijeđa i poručuje kako smo vi/mi beznačajni. Zanimanje dotičnog ministra za nogometni klub Rijeka govori o njegovim preferencijama na koje ima pravo, ali da li je to ispravno ostaje pod znakom upitnika.

Činjenica je da košarka kao sport nije imala uspjeha što je zasigurno doprinijelo tome da padne na margine medijskog prostora. Umjesto da mediji budu poput poticaja koji će boksaču pomoći da se ustane kada je nokautiran, oni igraju ulogu sudca koji odbrojava. Ako nešto nije blisko ljudima oni se ne mogu poistovjetiti s time, a košarka je danas miljama daleko. Ostaje nada kako će se stvari u budućnosti popraviti dolaskom nekih novih klinaca koji će biti na meti medija jer upravo će mediji, ako nastavimo sadašnjim tempom, kontrolirati i propitkivati kvalitetu poput najvještijih znalaca.

Iskreno vjerujem kako sedma sila najljepšem dvoranskom sportu nije rekla zbogom nego samo doviđenja.