Split je proglašen najboljim klubom 20. stoljeća što iz europske perspektive kazuje da je riječ o najtrofejnijem hrvatskom klubu. Istina, Cibona zbog domaće dominacije nakon neovisnosti je generalno gledano najtrofejnija, ali Splićani imaju jednu europsku titulu više.
Krajem 90-ih i početkom novog stoljeća živjelo se izvan svojih mogućnosti. Igrala se u Europi solidna uloga koja je kasnije u košarkaški svijet vinula mnoga imena poput Nikole Vujčića, Andrije Žižića, Roka Ukića, Jasmina Repeše i ostalih..
Nešto stariji navijači nisu zaboravili legendarnu tricu Amerikanca Renchera za ludilo na Gripama protiv Pau Ortheza. Život izvan financijskih okvira u „zlatno doba“ koštao je Splićane 15 godina ozbiljne konkurentnosti.
Osim bljeska iz 2003. kada je „polovna verzija“ Dina Rađe srušila Cibonu, Split se godinama mučio. Težilo se igranju regionalne lige i plaćanju Amerikanaca. Bilo je tu svakakvih Indijanaca. Neki poput Larryja Ayusa su nas oduševljavali, dok neki nisu ostavili dublji trag. Kosturi iz ormara počeli su izlaziti dolaskom financijske krize. Uprave su se mijenjale, navijači su se osjećali izdano pa je interes za klubom polako nestajao.
U zadnje vrijeme klub se uspio konsolidirati. Sve u skladu s mogućnostima pa se ne želi raditi izvan okvira kako se kosturi opet ne bi počeli pojavljivati. Trenutno nismo pretjerano upoznati s financijskim detaljima pošto se posljednjih sezona igrači više ne žale za isplatu plaća i plaćanje osnovnih troškova, barem ne javno.
Zadnjih godina Split se učvrstio kao momčad koplje iznad premijerligaškog društva, a opet korak iza Cibone i Zadra. ABA 2 liga Splitu se čini primjerenom po kvaliteti momčadi, a osim povremenih bljeskova izgleda da ekipi još malo nedostaje za ozbiljniji povratak.
Hrvatskoj košarci nedostaje „pravi“ Split koji će biti ozbiljan konkurent Ciboni i Zadru koji su, istina, posljednjih godina izgubili status jačih momčadi u regiji te po kvaliteti nisu među deset ekipa ako se gleda teritorij bivše države. Stoga izgleda da ne bi trebalo puno da bi se ozbiljnije zaprijetilo spomenutima.
Ne treba biti preveliki stručnjak pa kazati kako bez jednog ili dvojice klasnih pojačanja bi stvari izgledale potpuno drugačije. No, za to su potrebna financijska izdvajanja, jači budžet i sponzori koji bi se u hrvatskoj košarci mogli proglasiti „zaštićenom/rijetkom vrstom“.
Hrvatski fokus treba biti na juniore i omladinski pogon
Veliki fokus bi svakako trebao biti usmjeren na domaće igrače koji danas ipak ne igraju značajniju ulogu u momčadi. Momčad s početka stoljeća bila je upravo kreirana od domaćih igrača (Vujčić, Ukić, Žižić, Rađa, Subotić, Oršulić, Kedžo i ostali) što je znak da su se proizvodili igrači koji su mogli parirati Ciboni, tada europskim Vukovima, i Zadru te biti istovremeno konkurentni u Europi. Stoga je u Hrvatskoj veliki upitnik iznad glava stručnih ljudi?
Žuti danas imaju nekoliko perspektivnih mladića iz domaćeg pogona koji su „prislonjeni“ uz seniore, ali ipak nemaju ozbiljniju minutažu ili ulogu. Međutim, ideja o dovođenju Tonija Perkovića i Darka Baje bila je pokazatelj gdje bi klub trebao tražiti pojačanja i koja je dodatni pokazatelj potpuno promašene politike hrvatske verzije pokojne Cedevite. Roster se dakle može pristojno složiti u domaćem okruženju i za dulji rok, a ne samo za jednu sezonu što je još jedna tragedija hrvatskih klubova. Split je upravo uhvatio pristojnu konstantu u ABA 2 ligi zadnjih godina zbog te činjenice.
Nekoliko godina smo pratili njihov rad na nekim kadetskim i juniorskim utakmicama i nekako smo dojma općenito promašene omladinske politike u hrvatskoj košarci gdje treneri i struka uporno guraju atletičare i „igrače šablone“. Stoga, ne treba čuditi zašto jedan Roko Ukić sa skoro „4 banke“ na leđima rješava Nizozemce kao što je, praktički još junior, rušio jaki Zadar u Jazinama. Danas takvih klinaca nema na vidiku…
Mnoge klince koji su košarkaški znalci se nažalost izbacuje jer su „ili previše zaigrani“ ili nisu trenutno velike atlete. Stoga je pitanje: „Ali nije lakše nabiti mišiće znalcu nego atletičare učiti robotsku tehniku?!“ Iz reprezentativne perspektive također je pitanje bi li Kruno Simon ikada zaigrao seniorsku košarku da se gledala samo njegova atletska sposobnost?
U vremenu kada se u sport i košarku ne ulaže puno, mlađe kategorije, skautska služba, regionalne selekcije (da, košarka se igra i izvan Zagreba) je nešto gdje bi hrvatski klubovi, pa tako i Split, trebali usmjeravati dio svog novca. No, od toga neće biti ništa ako talenti nemaju ozbiljnu minutažu i ulogu u seniorskim momčadima.
Splićani zadnjih par sezona djeluju stabilno kada se usporedi situacija u Zadru i Ciboni, no ipak kao da nešto nedostaje za rezultatski iskorak. Za to ipak treba par godina kako bi se donijeli konkretniji zaključci. Konkurentniji Split znači konkurentniju košarkašku Dalmaciju, ali i hrvatsku reprezentaciju u budućnosti.