“Vidiš ti to”, veli meni jedan jako dobar i drag prijatelj, “kako ta Cibona uspije dobiti u Litvi s jednim centrom i svega osam igrača u rotaciji. Pa znao sam ja da nije Mula kriv za stanje u klubu. Šta će čovjek, tek je došao, ne možeš Rimca i Golemca odmah igračima maknuti iz glave”…
I tako se nastavilo pričati o pobjedničkoj Ciboni, o velikoj momčadi koja se kao rijetko kada posljednjih godina uspjela osladiti s dvije europske pobjede u nizu, ponavljamo – u nizu. Nakon sezona i sezona euroligaških, a onda i eurokupovskih posrtaja na svim mogućim parketima, bilo s ove ili one strane željezne zavjese, evo i rezultatskog sunca na obzoru za, kako ih volimo nazvati – Vukove s Tuškanca. Ne samo da imaju 2-0 u grupi Europa Cupa, nego novi trener u svom mandatu ima omjer 6-1. Ispada da novac nije problem, a problem je…
Nećemo o novcima. Neka se njime bave ekonomisti i pobornici “modernog” sporta koji je već odavno pojeo nogomet, a ako se američki utjecaj nastavi, mogao bi i europsku košarku. Istina, gledao sam opet, po deveti put u životu Jerryja Maguirea neki dan i znam da nije dobro to što Bob Sugar u stvarnom životu simbolički, ali zaista u kontinuitetu pobjeđuje glavnog protagonista. Iako, u primjeru Cibone postoje naznake da bi se to barem donekle i na neki način moglo promijeniti. Zavrtjeti unatrag, uzurpirati na taj način sve one uzuse koji su se uvukli pod kožu svakog sportaša. Jer, Cibona je unazad par godina ionako već stekla ime i prezime baš onda kada je trebalo ostvariti neostvarivo. Iz ničega će se u Ciboni uvijek napraviti nešto, čak i sada kad je sam klub na konopcima. Jasno, govorim o istupu samog kluba nakon što se, gle čuda, Ivica Zubac našao među Vitaminima. Osvojena ABA liga u nikad praznijoj Kombank Areni samo je jedna u nizu čuda proizvedenih ispod Tornja, a budite uvjereni – Cibona ni ovu sezonu neće završiti plačući… Osim ako baš svi ne odu. Ali, to su već krajnosti…
Već sam pisao o Anti Žižiću. A kako to, molim vas da ne napišem još barem redak o čovjeku koji u prvih šest dana nove godine stigne proslaviti rođendan (bio mu je u ponedjeljak), dan prije upisati double-double protiv Metalca (19p/14sk) te otići u Litvu i opet riješiti double-double (27p/13sk). Istina, možda Pieno i je predzadnji u Litvi s omjerom 5-12, ali Cibona je i kod kuće, u ne tako pradavnim vremenima gubila i od mnogo smješnijih suparnika. I to s dvoznamenkastim zaostacima.
Cibona dakle, opet teško kuburi s kremom za ruke. Prvi je, još prije otvaranja novogodišnjeg šampanjca otišao Dominik Mavra, i to kod Zule u Poljsku, na sedmo mjesto tamošnje Tauron lige iz koje se prije koji dan kući vratio Goran Vrbanc, nekoć i sam velika Cibonina uzdanica. I eto, Mavra će već u subotu u goste prvoplasiranom euroligašu Zielonoj Gori. Onda je, nakon nekoliko dana, taman na prijelazu iz stare u novu, možda i baš onda dok je raja vani uživala u vatrometu i ispijala kuhano vino odlučio otići i Marko Jagodić-Kuridža. Vijest da ide osobno me probudila u subotu, drugoga ujutro, nakon samo jedne u nizu dugih noći koje je donio prošli produženi vikend.
Kuridži sam stisnuo ruku dvaput, prvo lani na završnici Krešinog kupa u Vukovaru, baš onda kada James Florence nije mogao promašiti. Drugi put je to bilo minulog ljeta na Kupu Kvarnera, kada se na žalost igralo samo za odabranih stotinjak gledatelja u atmosferi kakvog kadetskog treninga. Kvarneru je, tada još bez Bakovića i Špralje samo usput stavio 24 poena, nasmiješio se i otišao držati Ciboninu svlačionicu u kojoj tada još nije bilo ni Florencea, ni Siriščevića, ni Joksimovića… Iako nisam nikad bio dio te svlačionice, iz jednog pogleda, baš kao u Massimovoj pjesmi moglo se naslutiti u kakvom se sportašu radi… Mogu samo reći da će nedostajati, ali jako…
Nije prošlo dugo, eno i Zupca na izlaznim vratima. Svidio mi se već u Gorici na prošlosezonskom četvrtfinalu Kupa s Kvarnerom, onda je svu raskoš talenta pokazao u Grčkoj na juniorskom Mundobasketu, u čijem je finalu mnoge natjerao da mu zaplješću. A onda se i on usputno pojavio u Rijeci na toj istoj ljetošnjoj utakmici i stavio Kvarneru okruglih dvadeset. Naravno, ne pridajem toj utakmici veliku važnost; na koncu bila je razmjerno pokazna, tek da se vidi da Kvarneru zbilja trebaju Špralja i Baković. Nitko treći, samo njih dvojica! Zubac je, kao i Mavra, kao i Jagodić-Kuridža, tražio raskid. Imao je pravo, u klubu nije dobivao plaću… Legitimno!
I onda – “čudo”! Zubac potpisuje prije svega lukrativan ugovor na tri i pol sezone za Cedevitu, s mogućnošću traženja NBA-angažmana svakog sljedećeg ljeta. Klauzula je jasna. Ako nađeš – odi, ako ne nađeš, i više si nam nego dobrodošao natrag. Istina, imamo Bilana i Žorića, imamo i Arapovića, a i Lončara na posudbi u Zaboku, ali – neka te tu kraj nas. Znamo da si dobar i da te traže, a kako god okreneš – svi smo u win-win situaciji. Ne trošiš se u ABA ligi, dakle do šetnje kroz Kup i PH igraš samo Europu u kojoj do kraja sezone u preostalih dvanaest utakmica skupljaš nemjerljivu količinu igračkog, životnog i svakog drugog košarkaški nutritivno najhranjivijeg iskustva. Reci nam, Ivice, kako da te ne potpišemo?
I naravno, potpisali su ga. S druge strane stigao je odgovor u rukavicama. Te rukavice zapravo samo prikrivaju sav strah u Ciboni. Jasno, ne samo od efekta odlaska mladića (Mavra, Zubac), nego od domino-efekta. Jasno je pitanje: Tko je sljedeći? Vele tako iz Savske da je Zubac već treći igrač kojeg je Cedevita nagovorila na raskidanje ugovora ne bi li ga potpisala u svoje redove. Mazalin i Arapović navedeni su kao primjeri… Financije opet nisu bile problem, prema Zupcu je sve riješeno, Cibona je klub u kojem od dolaska Mulaomerovića svi napreduju, sve zvuči jako dobro dok se ne pogleda u kasu… Dok rezultata ima, nema resursa. Ni materijalnih, ali ni ljudskih koji će barem sakriti strah i ne ispasti plačljivci u očima hrvatske košarkaške javnosti.
U Litvi ove srijede nije bilo ni Jasmina Hukića, a ni Andrije Žižića. Nisam provjeravao znači li to da će se dogoditi možda još poneki odlazak, iako je vrlo vjerojatno da bi moglo. Čistim praćenjem procesa, pitanje će koliko će njih dvojica još imati strpljenja i razuma. No, za daljnji razvoj događaja trebat će pustiti vremenu da napravi svoje.
U svakom slučaju, siječanj je Cibonin mjesec istine. U dvadeset i jedan dan naguralo se sedam utakmica (10. – 31.1.), a već prva sljedeća mogla bi otkriti mnoge odgovore pitanja kojih u najmanju ruku ima još dvostruko više. Partizan i Cibona sastaju se u trenucima koji su na papiru za zagrebački sastav tako dobri, a u stvarnosti tako okrutni i teški. Ne računamo li europske obveze, Cibona do dana zaljubljenih može uhvatiti kakav-takav priključak za četvrtim mjestom. Pobijedi li u Beogradu, pod tornjem odlučuje o petoplasiranome izravno sa MZT-om, a nakon gostovanja kod Igokee slijede joj tri vezane domaće utakmice (Sutjeska, Mega, Krka). Ali…
Vraćam se na početak priče. Surovost današnjeg sporta, suštu zbilju i samo sliježemo ramenima. Novci su problem, igrači odlaze, a dugoročno rješenje poznato je samo rijetkima i nebu. Mladi Žižić i Slavica dohvatili bi taj Final Four, ali, da za kraj parafraziram blagopokojnog Arsena, možda neće imati s kime ostati mladi, ako svi odu…