Braća Rudež poznata su svim zaljubljenicima u košarku, Ivan i Damjan, dečki sa zagrebačke Pešćenice. Damjan je u svijet košarke ušao gledajući sedam godina starijeg brata, igralište u Kušlanovoj bilo im je stalno boravište, a kad se podvuče crta, toliko voljena igra puno im je toga vratila natrag. Damo je preko Zrinjevca, Belgije, Splita, Olimpije, Cedevite, Cibone, Zaragoze dospio u najjaču košarkašku ligu svijeta, gdje je proveo 3 sezone. Uslijedio je povratak u Europu, trenutno je bez kluba, stoga je ovo bio idealan trenutak da popričamo s Damjanom i vidimo gdje je i što radi…
Pozdrav Damjane, nakon prošlosezonske epizode u španjolskoj Murciji, trenutno si bez kluba?
“Lijep pozdrav svim čitateljima vašeg portala. Trenutno sam u Zagrebu, iz osobnih razloga vratio sam se doma i ovdje čekam angažman.”
Čekajući angažman, kako provodiš vrijeme i gdje održavaš formu?
“U međuvremenu treniram s Cedevitom Junior te se ovim putem želim zahvaliti Tomislavu Zebiću i treneru Cedevite Junior Marku Trniniću, mom suigraču iz juniorskih dana, što su mi otvorili vrata kluba i dopustili da treniram s njima. Tako da provodim kvalitetno vrijeme ovdje, gušt je nakon dugo vremena biti u Zagrebu s obitelji i prijateljima.”
Tvoja karijera dobro je poznata svim zaljubljenicima u košarku. Nakon trnovitog puta, dospio si u NBA ligu gdje si proveo tri sezone. Jesi li očekivao da ćeš se jednog dana naći među najboljima na svijetu?
“Poziv iz NBA došao je zaista neočekivano, nakon što sam odigrao dvije odlične sezone u Zaragozi. U periodu prije NBA lige, fokusirao sam se maksimalno na igre u Europi i da što dalje stignem u europskoj košarci. Na kraju, stigao je taj poziv iz NBA u trenutku kada sam imao 28 godina, bio je zaista iznenadan. Ispalo je da su se sve te godine odricanja moje obitelji i mene isplatile, što me čini jako sretnim.”
Gdje ti je u Americi bilo najbolje, iz kojeg kluba nosiš najljepša iskustva?
“Iz sva tri kluba nosim lijepa iskustva, ali najljepša su svakako iz Indiane. Ta moja prva sezona u Pacersima bila je najljepše iskustvo u SAD-u iz razloga jer sam najviše vremena provodio na parketu. Općenito, život u Indiani kada si košarkaš Pacersa je jedna druga dimenzija uživanja u životu. Košarkaši se tamo nevjerojatno cijene, dvorana je puna, imao sam dobru ulogu. U Minnesoti i Orlandu bilo je lijepo, a klima i način života u Orlandu odlični.”
Koja je razlika u procesu treninga u NBA i Europi?
“Osnovna razlika je što se u NBA trenira samo jednom dnevno. Za razliku od velike većine europskih klubova gdje se trenira po dva puta, iako se i to u zadnje vrijeme mijenja. Raspored u NBA ligi je ponekad toliko zgusnut da se igra i po 4 utakmice tjedno, tako da za treninge i individualni rad ostaje iznimno malo vremena.”
Igrajući za Indianu, suigrač ti je bio veliki Luis Scola kojeg si se ovog ljeta sjetio putem društvenih mreža. Kakva je osoba, o igračkim sposobnosti nepotrebno je raspravljati.
“Luis Scola je zasigurno jedan od mojih najdražih suigrača s kojima sam dijelio svlačionicu. Kao osoba je fantastičan, ali nevjerojatno skroman. On je jedna od najvećih argetinskih sportskih ikona ikad, gdje god smo igrali Argetinci su ga dočekivali, zaista superzvijezda. Pravi je obiteljski čovjek, uvijek spreman pomoći, a njegovi savjeti kada sam tek stigao u NBA bili su zlata vrijedni, bili smo često skupa, zajedno jeli i družili se.”
Brat Ivan slovi za jednog od najtalentiranijih hrvatskih trenera, trenutno radi u Njemačkoj, koji je njegov krajnji domet po tvome mišljenju?
“O krajnjem dometu mog brata nezahvalno je pričati jer sam tu stvarno subjektivan. Mislim da može napraviti jako puno, za svoje godine, kao mladi trener prošao je puno toga, a trofeji koje ima iza sebe najbolje govore o kvaliteti njegovog rada. Smatram da je najbolje tek pred njim, jako je ambiciozan, pedantan, strog, discipliniran i posvećen trener. Siguran sam da će napraviti veliku karijeru.”
Koliko često vas dvojica razmjenjujete mišljenjima o događanjima u i oko košarke?
“Svakodnevno razmjenjujemo košarkaške informacije, pratim sve njegove utakmice. Jedan drugoga savjetujemo, između nas vlada veliko povjerenje i mogu reći da ja nikada ne bih postigao sve ovo što sam napravio u karijeri bez njegovih savjeta, potpore i treninga koje smo radili.”
Najemotivniji trenutak karijere?
“Potpis za Indianu. Bila je to kruna moje karijere i jedan od najljepših dana u životu. Fenomenalno iskustvo bilo je cijelo to ljeto u kojem se odvijao moj prelazak iz Zaragoze u NBA. Osim toga, EP u Sloveniji s reprezentacijom kada smo ušli u polufinale, cijeli taj turnir u Celju i Ljubljani bio je ogromni emotivni boom, nezaboravno iskustvo.”
Dugo godina si bio član hrvatske reprezentacije. Kako gledaš na trenutno stanje u reprezentaciji? Hrvatska je dobila domaćinstvo kvalifikacijskog turnira za OI?
“Na stanje u reprezentaciji gledam jako pozitivno i smatram kako imamo velike šanse izboriti Olimpijske igre. Sretan sam što je Split dobio domaćinstvo, to uvelike povećava naše šanse. Navijat ću za dečke, skoro 12 godina sam bio član reprezentacije i igrao na velikim natjecanjima. Na sve to gledam jako emotivno, čak i kada nisam dio reprezentacije, optimističan sam i vjerujem kako dečki pod vodstvom izbornika Veljka Mršića mogu puno toga. Ako će svi NBA igrači nastupiti, mi na papiru imamo jednu od najjačih momčadi, preostaje samo malo sreće i kemije u momčadi da odemo daleko.”
Vidiš li se poslije igračke karijere i dalje u košarci?
“Svakako da, makar još ne mislim prestati igrati. Od svoje 7. godine sam u košarci i ne mogu zamisliti život bez nje, još ne znam točno u kojem smjeru ću ići, nadam sa da ću još dugo igrati, a nakon toga ostati u ovom prelijepom sport.”
Popularnom Dami iskreno zahvaljujemo na ugodnom razgovoru, želimo mu puno sreće i da odigra još par sezona na visokom nivou jer on to sigurno može, a i hoće.