Ante Tomić?
“Je l’ to onaj pisac? Ne, ne. To je bivši igrač Dinama.”
Bojan Bogdanović?
“Poznato mi je, ali ne znam. Igra li on za Medveščak?”
Dontaye Draper?
“Nikad čuo. Je l’ to glumac?”
Dario Šarić?
“E to je onaj mali što se bavi nekim egzotičnim sportom. Čuo sam je dobar, ali to Vam sve propada u Hrvatskoj. Nikad niš’ od njih.”
Košarka?
“To se ne bori i uvijek izgube. Niškorisno, žali Bože novaca i potrošenih živaca. To bu propalo.”
Ovako bi vjerojatno izgledao intervju novinara Crošarke s prosječnim Hrvatom početkom rujna.
20 dana kasnije, situacija je potpuno obratna. O reprezentaciji svi sve znaju, a košarka je ponovno in. Pojavilo se i par milijuna novih izbornika, otprilike onoliko koliko ima izbornika rukometaša i nogometaša.
“Stavi zonu! Zašto ne šutneš? Pa ovaj ne bi igrao za moju ulicu. Ja da obučem dres bio bih bolji!” povici su koji se čuju iz obližnjeg kafića tijekom utakmice hrvatske reprezentacije za treće mjesto. Da, Hrvatska je jučer igrala utakmicu za treće mjesto. Na našu žalost, izgubili smo. Izgubili smo poprilično uvjerljivo, ali pogled se nije spuštao i hrvatski navijač je sretan i ponosan na igrače.
Zvuči nevjerojatno, ali istina je. Da se netko kojim slučajem isključio iz vanjskog svijeta nakon uvodnog poraza od Španjolske i da se nakon dva tjedna prošetao ulicom mislio bi da se radi o skrivenoj kameri.
Opet su se počeli nositi košarkaški dresovi izvađeni iz naftalina. Ulicama se šeću Petrovići i Kukoči, a neki tamo zaljubljenik iz Trnskog izvadio je Tomićev dres, još iz vremena kada je igrao za Zagreb. U istom tom Trnskom ispred škole na igralištu djeca skidaju kacige i prestaju igrati hokej, uzimaju košarkašku loptu i deru se: “Bogdanović za triiii.” Čak je i HRT prenosio reprezentaciju prije Dinama i nogometa, a preko 7000 Hrvata se uputilo u Ljubljanu na četvrtfinale. Himna je odzvanjala dvoranom, a igračima nakon toga veći poticaj nije trebao.
“Priča je predobra da bi sada stala”, rekao je izbornik Repeša nakon pobjede nad Ukrajinom u kockastim Stožicama. Priča neće stati, a košarka je potvrdila da je stanovala i da još stanije u srcima navijača. Ovi su igrači zadužili naciju svojom borbenošću, htijenjem i željom. Zadužili su i one koje dolaze, one mlade i utrli im jedan novi put, put s kojeg se ne smije skrenuti.
Kompletni stručni stožer s izbornikom na čelu, kao i igrači, zaslužuju svaku pohvalu. Kompletan tim je odradio turnir na najvećem mogućem nivou. Nitko se nije stavljao ispred kolektiva i igrao za statistiku kako im se prije znalo spočitavati. Svi igrači (izuzev Markote) potpisali su nove ugovore prije prvenstva ili imaju čvrsti stari te su poklonili ljeto reprezentaciji.
Govoriti o nekim igračima da se ne bore ili da ne zaslužuju biti dio ove ekipe je stvarno suludo. Prvenstveno se tu misli na Roka Ukića i Antu Tomića, odnosno dvojici igrača koji su iznijeli gotovo pa najveći teret na svojim leđima. Gledati igrača kroz prizmu trenutačne inferiornosti u odnosu na mlađeg Gasola ili pamtiti upropašteni zadnji napad protiv Grka je glupo.
Sjećate li se Tomićevih poena u završnici protiv Gruzije, kako je Ukić igrao obranu na najboljim protivničkim playmakerima, kako je pogađao trice u napetim završnicama? Sve bi to trebalo pasti u vodu zbog loše utakmice i očitog pada u formi. Trenutačni maksimum je manji od realnog, ali je maksimum i to je ono što bi se moralo cijeniti.
Logično je kako je prvenstvo odmicalo da su ambicije rasle, rasle su čak i do medalja. Ruku na srce, na ovom prvenstvu je bilo boljih ekipa od nas i 4. mjesto je zasluženo i osvojeno. Da nam je bilo tko ovo ponudio prije mjesec dana, svi bi potpisali. Za ovu ekipu, uspjeh bi bio sam plasman na Svjetsko prvenstvo dogodine i to je čemu se moralo težiti, a sve ostalo je plus. 110 posto cilja je ostvareno jer objektivno gledajući Hrvatska spada u vrh europske košarke, ali kvalitetom se trenutno ne možemo mjeriti sa Španjolcima i Francuzima, a čak niti u drugom redu s Grcima, Turcima, Litavcima i Rusima koji su najviše bili oslabljeni na Eurobasketu.
Zasluge, naravno uz svih 12 igrača, ponajviše bi trebale ići izborniku Repeši. Iako je prije početka takmičenja i tijekom samih priprema bio kritiziran, sačuvao je glavu. Fantastično je tempirao formu, a igra je rasla iz utakmice u utakmicu i dojma smo kao da je namjerno žrtvovana uvodna utakmica sa Španjolcima. Psihički podići ekipu nakon toga izuzetno je bilo teško, a pet dobivenih egal utakmica, osam zardom, brojke su koje dovoljno govore za sebe, ali i ekipu koja konačno ima kult koji je usadio sam Jasko.
Kakva je budućnost?
Hrvatska konačno vidi svjetlo na kraju tunela i to je ono što veseli. Prvi put nakon 18 godina godina da smo napravili korak naprijed bez da smo se vratili dva unazad. Realno gledajući, naša reprezentacija u skorije vrijeme neće osvajti medalje u nizu kao Španjolska niti će biti prvak svijeta, ali prvi preduvijet da se ustabilimo u vrhu i da vratimo ugled je napravljen.
Sljedeće dvije godine sigurni smo sudionici na velikim takmičenjima i treba se nadati te vjerovati Repeši kako će uspješno zaključiti svoj ciklus, koji će po njegovim najavama doživjeti vrhunac u Brazilu na Olimpijskim igrama.
Sama ekipa je veoma potentna i uljeva sigurnost, ali i ostavlja dojam da je prostor za napredak ogroman. Pojedinačno od igrača, nositelj igre reprezentacije je Bojan Bogdanović koji nema limita, a samo čudo ga može spriječiti da igra ozbiljnu ulogu u NBA ligi. Uz njega tu je svakako i Ante Tomić koji nam je malo ostao dužan ovo prvenstvo i koji svakako vrijedi više. Dario Šarić se predstavio u odličnom svjetlu i pokazao da ga nećemo izgubiti kao neke druge talente, a vjerojatno već nagodinu će se ustaliti u petorci i pucati na najviše. Unutarnju liniju bi svakako trebao ojačati i Stanko Barać kojeg je ozlijeda spriječila da nastupi na prvenstvu ovo ljeto.
Od onih koji dolaze valja spomenuti Marija Hezonju za kojeg se očekuje da nagodinu prođe istu prilagodbu koju je Šarić prošao ovo ljeto. Kako generacije koje dolaze su najtalentiranije u novijoj povijesti, a polako već sada ulaze u senirsku košarku, možemo zaključiti da je budućnost svijetla i da ćemo ubrzo gledati našu reprezentaciju na pobjedničkom postolju i slušati Lijepu našu.