Nolan Smith zatražio je hrvatsko državljanstvo i vjerojatno će organizirati igru reprezentacije Hrvatske na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj dogodine, a ako kojim slučajem i ne bude, onda će tu biti dobri stari Dontaye Draper.
Tu je još i Roko Leni Ukić, a gdje su ostali hrvatski organizatori igre?
Većinom su se negdje “zagubili”. Evo uzmimo za primjer Paola Marinellija, taj mladić je nezaustavljiv u mlađim kategorijama dok u seniorskoj košarci izgleda kao mladi izviđač koji se izgubio u mračnoj šumi. Marinelli je rođeni Riječanin kojeg je Nikola Vujčić preko svoje Akademije doveo u Split kao kadeta i odmah ga gurnuo u seniorsku vatru i nakon dvije sezone teške prilagodbe, taman kad je ove sezone trebao naplatiti sav trud, opet je otišao trbuhom za kruhom u Union Olimpiju s tek navršenih 18 godina i priča kreće ispočetka, samo što se ovaj put nalazi u inozemstvu i trener ga nema strpljenja učiti i trpjeti njegove greške pa je završio na klupi.
Stanimo na trenutak.
Pustimo stanje na parketu i posvetimo se onome u životu – je li normalno da jedan dječak do svoje punoljetnosti dva puta promijeni mjesto prebivališta, napusti roditelje i prijatelje, a obrazovanje svede na minimum?! S takvim kaosom u glavi, zar je uopće moguće posvetiti se sportu sa zadovoljstvom i srećom koji su toliko bitni za dobar rad u mlađim kategorijama? Ako se nekome život okrene naopačke zbog košarke, mislite li da će i dalje voljeti taj sport kao prije ili će mu se pomalo i zgaditi i predstavljati teret?
Ako na kraju odustanu, što će raditi u životu bez završene srednje škole?
U SAD-u, gdje se stvaraju najbolji košarkaši na planeti, potpuno je drugačiji odnos prema sportašima u mlađim uzrastima. Naime, tamo ne postoje mlađi uzrasti profesionalnih klubova, nego se talenti razvijaju u svojim školama gdje su im dobre ocjene uvjet za nastupe u sportskim natjecanjima. Sve to skupa ima višestruku korist:
1) talenti se ne sele prije svoje punoljetnosti i mogu se posvetiti sportu u obiteljskom okruženju
2) u slučaju da se ozlijede ili ne uspjeha u profesionalnom sportu, imaju završeno barem srednjoškolsko obrazovanje
3) srednjoškolska i studentska natjecanja su iznimno popularna u SAD-u, na njima se okupi mnoštvo ljudi i mladim školarcima san je igrati za školsku momčad, to ih motivira na dodatni trening
Osim toga, američki igrači ne mogu otići u NBA bez barem jedne sezone na fakultetu, a mnogi poznati igrači ostanu čak i do kraja studija, uzmimo samo za primjer velikog Tima Duncana koji je diplomirao na sveučilištu Wake Forest, zatim svima nam dobro poznatog Alana Andersona koji je diplomirao povijest i matematiku na sveučilištu Michigan State.
Kod nas i u ostatku Europe potpuno je drugačija praksa, razni skauti i menadžeri samo što ne posjećuju vrtiće da bi pronašli kakvog talenta kojeg će nuditi po čitavom svijetu i prodati ga onome tko ponudi najviše novca, a većinu roditelja potpuno omami šušanj novčanica i bez razmišljanja potpisuju svakakve ugovore šaljući djecu u daleki svijet.
Neki talenti, poput Bojana Bogdanovića, izađu iz svih tih iskušenja ojačani i dominiraju parketom, ali većinu težina tog bremena slomi i nikad ne ostvare željenu profesionalnu karijeru, a poslije se u životu sa završenom samo osnovnom školom teško snaći.
Dva kontinenta, dva potpuno različita sustava, koji je kvalitetniji prosudite sami.