Gost Podcast Inkubatora bio je proslavljeni hrvatski košarkaš i član reprezentacije iz Barcelone 1992., Franjo Arapović. Pričao je o Ćosiću, Draženu, Ciboni, NBA ligi, ali i brojnim drugim temama…
O svome angažmanu u Žalgirisu rekao je sljedeće:
„To je bila vrlo zanimljiva situacija, Veljko Mršić je otišao igrati u Kaunas. Došao je tamo, trener mu je rekao da mu fali centar. Veljko mu je na to rekao kako je Arapović u Zagrebu, bez kluba, trenutno trenira s Maksimirom. Mršić me nazvao i pitao bi li došao: Rekao sam naravno, bitno mi je samo da igram. U dvoranu sam došao u petak u 6 popodne, trener Kazlauskas me pitao što mi treba? Kažem ja njemu tenisice imam, dat ćete mi dvije majice i ja sam spreman. Na to će on meni, ali utakmica je sutra, koliko ćeš moći igrati s obzirom da si tek došao? Rekao sam mu da 40 minuta neću izdržati, ali 35 hoću, eto, tako je sve tamo počelo…“
Pričalo se i o vremenu Dina Rađe u Celticsima.
„On je imao 20 poena po utakmici prosjek, oni su se njega prepali tamo. Gledao sam par utakmica, igrao je tako hladno, bio je superioran. Mislim da je njegov veliki problem bio što nije završio koledž, tada su oni to izrazito gledali. Sada su to srušili Dončić, Nowitzki, Jokić, Porzingis. I dan danas Amerikanci gledaju jesi li završio koledž jer naprimjer da je Dončić s koledža, on bi već sada bio proglašem MVP-ijem.“
Franjo je napomenuo kako je pokojni Krešo Ćosić bio više od košarkaša.
„On je bio i košarkaš i učitelj. Sve nas je on učio košarku. Od jedinice do petice, svakome je objašnjavao i govorio što treba napraviti da bi bio bolji. Igrački, teško ga je tko mogao čuvati. Kad si ga vidio na terenu, usporedio bih ga s Tonijem Kukočem. Nema mišića na tijelu, nema ništa, 210 cm i 100 kg, žila su ga zvali. Ali zato mozak, ne postoji još takvo računalo koje će izaći, koliko je on sve znao. Bili smo s njime na pripremama 85. ili 86. i on nama govori da će za deset godina playmaker imati 2 metra, da play ispod 2 metra neće moći igrati košarku. Naši komentari su bili daj, molim te. Kad je on nama to pričao, svatko tko je prešao 175cm nije mogao igrati playa, gurali su ga na dvojku, krilo. Znao je puno toga unaprijed, zato ja njega uvijek izdvajam…“ – ispričao je Arapović.
Za Dražena kaže da je stalno trenirao i htio biti najbolji.
„On je bio samo u treniraju, za njega je postojalo samo košarka, košarka i košarka. Tako je živio i rekao je da će biti najbolji. Jednom me zvao u tri ujutro i kaže zamisli moga trenera, on meni dovede najboljeg obrambenog igrača na 24 sata, iznajmi ga. Podijeli nas 5 na 5 i taj mene čuva. Dao sam 24 koša u prvom poluvremenu, skinuo dres, dao ga treneru i rekao mu nađi boljeg. E, to je bio Dražen.“
Arapović je bio posebno emotivan kada se prisjećao vremena iz Cibone.
„To je bilo vrijeme ponosa i slave. U Zagrebu si imao Cibonu i Nove Fosile. U jednom gradu od 700 tisuća ljudi kao što je Zagreb, Ilica je bila prazna kao danas u vrijeme korone kad je Cibona igrala. Nijedan restoran, ni kafić u Zagrebu nije radio, osim Stare Vure. Postoje slike Ilice, samo jedan je čovjek šetao gradom, pardon, Jole Petrović. Nikad nijednu utakmicu nije pogledao. Teško je sad pričati mladima o tome, kada danas gledaju ovaj jad i čemer od Cibone. U ono vrijeme smo mi bili te tri, četiri godine kao Beatlesi. I tada je jedan igrač Reala bio skuplji od cijele Cibone. Nije to tajna, ja sam imao 1500 maraka i hranu u klubu, ali imali smo i premije. One su bile zaista dobre, pogotovo kada povežeš 30 pobjeda zaredom…“
Cijeli razgovor možete pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=Yt3WNRkXyZI