Pitanje je koje mnogi od nas postave gledajući ovu današnju. Nadmetanje za statistiku, vrtoglave cifre pri potpisivanju ugovora, soliranje, skoro pa prazne tribine, malo djece u klubovima… To jedno pitanje nas navodi na puno drugih. Ne moraš biti nikakav veliki košarkaški znalac, ali ovo su stvari koje može primijetiti svaka realna osoba.
Kažu da se kreće od početka, pa krećemo od onih najmlađih…
Gdje su ona djeca koja su kao mala igrala košarku u svojoj ulici?
Ona djeca koja su satima bila na igralištu u kvartu i s veseljem prevrtala loptu po rukama, pokušavajući pogoditi koš. Djeca koja su živjela za trenutke kada će upoznati neke od svojih košarkaških idola. Ona djeca koju su roditelji morali hvatati po ulici da krenu kući. Ona koja bi satima plakala kad bi im kazna bila da ne smiju na igralište ili trening. Njih više nema. Zadubili su se u svu visoku tehnologiju. Ni ne znaju za ništa drugo osim toga. Škole košarke se žale kako nema djece. Stručnjaci kažu kako fizički nazadujemo kao narod. Nedostaje nam tjelesne aktivnosti, djeca više nisu motorički sposobna kao nekad. Prije bi treneri dolazili tražiti roditelje ispred kućnog praga samo da se njihov talentirani klinac ili klinka pridruži njihovom klubu i dođe igrati. Prije su se djeca veselila treninzima jer je cijela ”ekipa” tamo. Pa dajte, okupite opet tu djecu, zainteresirajte ih za sport, a ne da im je jedina fizička aktivnost “lupanje po tipkovnicama” ili touch-screenovima (op. a. nije riječ o “skreenu” Jasmina Repeše)
Pitate se zašto mladi igrači odustaju?
Zato što je izgubljena i posljednja nada da postanu dobri igrači. Dovodi se strane igrače iz stranih država, našima ni ne daje prilika. Ali valjda je to tako kod nas. Svima su drugi bolji od njihovih vlastitih. Došli smo do toga da naši igrači idu vani, jer ih vani očito više cijene. Kada izađe vijest o prelasku stranog igrača u naš klub odmah je najbolji. Zašto? Zato što je stranac? Mislite da on ako je stranac odmah zna bolje igrati košarku? Oprostite, ali imamo i mi jako dobrih igrača, samo što se ne mogu pokazati od svih tih ”uvoznih”. Imamo momke koji su godinama i godinama trenirali, posvetili se košarci, odrekli se određenih stvari u svome životu. I što su dobili? Sjede na klupama dok se troše vrtoglave svote novaca na one ”uvozne”. Zato ne treba čuditi kada netko odustane od košarke, već se valja zapitati zašto je taj netko to napravio. Talente ćemo uvijek imati, ali što vrijedi kad smo u sistemu koji je u stanju sve upropastiti.
Gdje su nestali ljudi s tribina?
Svaka čast navijačkim skupinama, ljudima koji su odgajani da žive za jedan klub i bez obzira na sve ne propuštaju nijednu utakmicu svog kluba. No takvih ljudi je malo. Takav smo narod da se brzo ”uživimo” ako nešto dobro ide. Ali kada klub izgubi par utakmica nema više punih tribina i zajedničkog navijanja. Malo je ljudi koji iz srca navijaju za svoj klub. Malo je onih koji se vesele, ali i plaču zajedno sa svojim klubom. Gdje su nestali ostali? Razočarali su se vidjevši današnju košarku. Neki dođu i pogledati tu i tamo neku utakmicu čisto da vide stanje kluba kojeg su prije par godina s veseljem dolazili gledati. Većina ljudi se dolazi pokazati, sjede mirno na tribinama nesvjesni što se događa na terenu. Ljudi su prije živjeli za dan utakmice svoga kluba. Kada ne bi mogli otići na gostovanje okupljali bi se u lokalnim kafićima te od tamo navijali kao da su na tribinama. Živjeli su košarku zajedno sa svojim igračima. Tribine su bile mjesto gdje su se stvarala prijateljstva i upoznavale ljubavi. Danas se oni ljudi koji iz sveg glasa navijaju za svoj klub smatraju čudacima. Profesionalni sport nema smisla ako ga nitko ne gleda.
Vratite ljude na tribine…..
Na pitanje što ili tko je doveo do ovog stanja nemamo odgovor, ali ne mirimo se s riječima da je sve jednostavno propalo. Istina je da je puno potrebno da se dostigne vrh, a samo sitnica da se dotakne dno. Međutim sigurno postoje neki krivci za doslovan raspad sistema. Sad ih ne treba tražiti već samo početi raditi nešto kako bi se sve to promijenilo.