Hrvatska košarkaška sadašnjost (2. dio)

Više od 20 godina je prošlo od Pariškog slavlja i trećeg uzastopnog europskog trona splitske momčadi, tada poznate kao POP 84. Danas se taj isti Split bori za opstanak u regiji, točnije ABA ligi. Upravo ta liga bi nam mogla odnijeti, nakon svih silnih godina, hrvatskog predstavnika u najelitnijem europskom natjecanju.

U drugom dijelu serijala “Hrvatska košarkaša sadašnjost” dotaknuti ćemo se vrha europske košarke, njezinih vladara i činjenica kako smo zbog vlastitih pogrešaka i neznanja izgubili kontakt sa vodećim europskim klubovima, pa čak i samim europskim natjecanjem.

Zaslužujemo li mjesto u Euroligi?

Od ove godine na snagu je stupila promjena koja je našoj regiji oduzela jednog člana najelitnijeg europskog natjecanja, a pritom omogućila, da smanjen broj momčadi može biti teoretski sve iz jedne države. Točnije prvak ABA lige ima osigurano mjesto u Euroligi, te prvoplasirana momčad nakon regularnog dijela. Odnosno ukoliko je riječ o istoj momčadi, onda ima taj privilegij drugoplasirana momčad, dok trećeplasirana ide u dodatne kvalifikacije gdje 8 momčadi u knock-out fazi traži jedno slobodno mjesto za proboj u Euroligu.

Nije sporno da je upravo u tom dijelu Europe izašlo najviše legendi europske, pa i svjetske košarke. Bez obzira na manjak financija, znanja i uvjeta to nam polazi i dalje za rukom, što potvrđuje činjenicu da upravo na tim prostorima govorimo o izrazito darovitim košarkašima.

No, vrhu Eurolige, konkretnije njihovom odjelu za Marketing (Euroleague Commercial Assets Board) prioritet je snaga proizvoda. Proizvod o kojem smo pisali već u prvom dijelu, a to je interes društva prema određenoj skupini igrača i njezinoj kvaliteti. Tradicija, povijest, snaga navijača su sekundarnog značenja.

Gledajući trenutan redoslijed ABA lige, direktna mjesta u Euroligu osigurali bi Banjalučka Igokea i beogradski Partizan, dok bi se za kvalifikacije borile Crvena Zvezda, Budućnost, Radnički i naša Cedevita. Objektivno gledajući kvalifikacije su trenutno prepreka koju će vrlo teško momčadi iz regije uspjeti preskočiti. Što zbog manjka financijskih sredstava, što u startu onemogućava prednost domaćeg terena, a što iz objektivnih košarkaških kvaliteta, kada uzmemo u obzir da se u kvalifikacijama nalaze ekipe poput Uniksa, Cantua i drugih.

Ono što bi moralo biti glavno pitanje ovog trenutka jest, da li hrvatska košarkaša doista zaslužuje mjesto u Euroligi? Gledajući iz povijesne perspektive zasigurno, no kao što smo rekli to više nije razlog zbog kojeg bi vodeći ljudi europske košarke zažmirili i ignorirali manjak kvalitete.

Brojke koje nam ne idu u prilog su, da se hrvatski klubovi i treću godinu zaredom nisu uspjeli plasirati među 16 najboljih momčadi u Europi. Nakon Cibone koja se oprostila od Eurolige bez pobjede u 10 odigranih susreta, neuspješni su bili i košarkaši Zagreba kao i ove sezone košarkaši Cedevite.

Nije toliki problem o neuspjesima prolaska u drugi krug, već što hrvatski klubovi dugi niz godina ne pružaju skoro nikakav otpor u prvoj fazi natjecanja. U današnje vrijeme nije sramota izgubiti od Žalgirisa, Milana, Efesa ili Olympiacosa. No, kao Cedevita ove godine, ni Zagreb, ni Cibona proteklih godina nisu privlačili dovoljno zanimanja za sve jaču Euroligu. Bez obzira koliko god se trudili u Cedeviti, činjenica jest kako su nakon četiri odigrala kola imali na kontu četiri poraza i koš razliku -80. I to svakako nema veze sa debitantskim nastupom u Euroligi jer su mnogi od Cedevitinih igrača odigrali važne minute u Euroligi. To ne može biti izgovor za loše rezultate.

Očito je kako ovogodišnja Cedevita, koja je sigurno bila najjača hrvatska momčad na papiru u posljednjih nekoliko godina, prodala svoju kožu dosta olako s vidljivom razlikom u (ne)kvaliteti. Dodatni argument Cedeviti koji joj ne ide na ruku je i loša potpora navijača. Razlog je taj da je govor o klubu bez velike tradicije, ali tu su Cibona i Zagreb, dva kluba s puno većom tradicijom i boljim rezultatima u prošlosti, ne sadašnjosti, nego prošlosti jer sramota koju Cibona radi sebi i našoj košarci s 23 poraza u nizu u europskim natjecanjima teško će ikada biti dostižna. Vitamini nisu uspjeli ostaviti bolji dojam u Europi, neuspjeh koji će samo dodatno produžiti agoniju hrvatskih klubova u Europi.

Euroliga ne voli ni prazne tribine, mada bi se im tu dalo prigovoriti s obzirom da i dalje toleriraju svojim klubovima manje dvorane, dok male klubove pritišću s razvojem infrastrukture, a kad oni donekle uspiju napuniti dvoranu koja je kapacitetom veća od mnogih drugih, standardnih euroligaških momčadi, opet dobiju jezikovu juhu. No, poanta svega je kako Euroliga svoju ligu žele približiti NBA standardima, teže što većem broju gledatelja u dvorani, što većoj promociji, a to čine ili kvalitetni, zanimljivi košarkaši ili klubovi s velikom bazom navijača, naravno u vrijeme pozitivnih rezultata.

Kada analiziramo i tu stranu možemo lako zaključiti kako se atmosfera iz primjerice Kaunasa u trenutnom stanju teško može preslikati u našu zemlju. Navijačka košarkaša depresija u Zagrebu traje sporedno sa depresivnim rezultatima što klubova, što reprezentacije. Znači vrlo dugo. I to je jedan od dodatnih utega našim klubovima koji ne uspijevaju rasprodati dvoranu niti protiv aktualnih prvaka ili turskih giganata prepunih košarkaških zvijezda. Naravno, stvar nije ništa bolja ni u obrnutom smislu, teško je za očekivati da u Milanu, Ateni ili nekom drugom gradu traže kartu više za naše klubove odnosno njihove igre i igrače. To je stvar koja brine vodeće ljude europske košarke koji su si drukčije osmislili razvoj Eurolige.

Euroliga postaje liga bogatih?

Mnogi u tom dijelu pomisle da polako govorimo o zatvorenom tipu natjecanja koji će otvoriti priliku samo bogatim klubovima koji će biti spremni platiti europske i svjetske košarkaške zvijezde da igraju u njihovom dresu. No, na drugoj strani imamo primjer „otvorene“ nogometne Lige Prvaka gdje upravo naš klub, GNK Dinamo bilježi povijesni bod odnosno pogodak, a na drugoj strani povijesno lošu posjetu i rezultat. Stvari koje su potpuno kontradiktorne i teško argumentirane, te stvar koja vrlo vjerojatno živcira ljude koji brinu o razvoju Lige Prvaka.

Stvar je potpuno slična u košarci, da bi spriječavali rezultate koji su češći u kategorijama mlađih pionira, konkretnije razlike od 30, 40 poena, politika Eurolige je zatvoreniji tip natjecanja u kojem će moći prisustvovati samo momčadi koje će uspjeti doseći taj nivo kvalitete. Jedan od mnogih ideja za tu ravnopravnost je i ideja o fair-playu, odnosno minimalnom i maksimalnom godišnjem budžetu kluba.

Sama ideja naravno ima svoju logiku, no do te mjere da je upitno hoće li najbogatiji europski klubovi, konkretno moskovski CSKA biti spreman prepoloviti sadašnji budžet i pristati na te uvjete, a iz sadašnje situacije znamo da novac štošta može postići u euroligaškim klubovima, pa je stvar iz tog razloga i dalje na razmatranju. No, ono što sigurno treba podržati je ideja o financijskoj stabilnosti svakog euroligaša. Da li to postići sa minimalnim budžetom ili pak rigoroznim kaznama, odluka je svakog pojedinog čitatelja. Najbolji primjer je ljubljanska Union Olimpija koja iz godine u godinu nastupa ili bolje rečeno nastupala je u Euroligi, jer je teško zamisliti da će uspjeti izboriti status i slijedeće godine, a da pritom nije uspjela redovno podmiriti sve tekuće dugove. Da o proteklima ne pričamo. Naravno, u toj priči je i prošlogodišnji Zagreb, pa Cibona i tako dalje.

Bez obzira na zaostatak financijskih mogućnosti za ostalim vodećim klubovima, činjenica je kako je glavni razlog mogućeg gubitka euroligaškog natjecanja u Lijepoj Našoj isključivo manjak kvalitete. Naime, koliko god negodovali odlukom Eurolige, stvar je više nego jasna. Ukoliko nemaš dovoljno kvalitetne biti vodeći u regiji, nemaš dovoljno argumenta da si dovoljno dobar za dostojanstvenog člana Eurolige i tu je kraj rasprave.

Kada će klubovi u regiji, pogotovo naši, uspjeti podići razinu vlastite kvalitete, kvalitete državnih liga i pronaći jedan sustavni plan za razvoj talentiranih mladića tada će, vjerujemo, biti puno razloga za obrnutu priču i želju da ABA liga dobije dodatnog člana u Euroligi. Do tada je vrijeme da sagledamo činjenice iskreno i otvoreno, te bez zadrške kažemo kako smo izgubili dodir za europskom košarkom jer u vrijeme pisanja ovog članka sva trojica ABA ligaša su ostala ispod granice prelaska u drugi krug, teoretski je u igri ostao tek Partizan, a vrlo je lako moguće da i on bude neuspješan u Njemačkoj.

Za kraj možemo reći kako Euroliga u jednu ruku stvara zatvorenu ligu, koju možemo nazvati i ligom bogatih, no kada ćemo uspjeti naš talent zadržati na našoj strani granica i pružiti dovoljnu kvalitetu, onda vjerujem da će vrata biti otvorenija za naše klubove, kao i klubove susjednih država nego što je sada.