U zemlji s nešto više od četiri milijuna stanovnika, sa sve većim trendom iseljavanja i nesigurnom igračkom i trenerskom bazom postavlja se pitanje koji je sustav dobar i ispravan?
HT Premijer liga, kažu elitno, natjecanje hrvatske muške košarke broji 12 klubova. Istina, broj je nešto manji, a novitet je da će od ove jeseni s trokružnim sustavom natjecanja momčadi igrati više utakmica. Sustav je elaboriran i predstavljen logikom – više utakmica u nogama, veća kvaliteta lige i igrača. No, je li to uistinu tako? Prve rezultate i analize ćemo moći prezentirati po završetku natjecanja.
Teorijske postavke su dobre, no hrvatske prilike su nešto drugo od teorije. Nešto sasvim drugo. Danas se sve, na istoku i zapadu, vrti oko novca. Hrvatski klubovi su u sredini, bez novca. Veći broj utakmica traži još više dalekih gostovanja (pitajte ekipe Prve lige kada moraju putovati u Dubrovnik i Dubrovčane kada svakog vikenda putuju barem 250km?) Slična je situacija u svim nižim ligama gdje klubovi odustaju od natjecanja zbog previsokih troškova nastupanja (kotizacije su i dalje visoke, troškovi sudaca i opunomoćenika rastu ukoliko nisu iz istog mjesta odigravanja susreta). Sve veći troškovi nedozvoljavaju da momčadi plate igrače čime se dolazi do amaterskog igranja sporta, umjesto profesionalnoga, jer su igrači primorani raditi drugi posao kako bi mogli preživjeti iz mjeseca u mjesec. To nije slučaj samo u nižim ligama, već i u spomenutom elitnom natjecanju. U takvim okolnostima ni Superman ne bi pronašao sponzora koji bi to sve plaćao?!
Slično je i s trenerskim kadrom jer se i tu radi o istoj stvari pa je trenerski posao većini samo dodatni mjesečni honorar (izuzev zagrebačkog područja i okolice gdje je na snazi malo drugačija regulacija). Kako onda očekivati neke uspjehe kada ni osnovni uvjeti za rad nisu ispunjeni i kada je na snazi centralizacija?!
Stoga mnoge momčadi nemaju ni dovoljno kvalitetan omladinski pogon koji bi mogao odgovoriti izazovima seniorske košarke pa zato imamo slučaj da premijerligaške rostere pune redom (čast iznimkama) igrači koji su svoju školu košarke odradili u nekom od najvećih hrvatskih klubova.
HNL kvalitetan primjer napretka
Iako je to još daleko od neke značajnije europske razine, treba svakako istaknuti nogometnu situaciju u kojoj je liga 10 filtrirala najbolje klubove koji mogu koliko-toliko platiti svoje obveze i produkt svega jest veliki rasadnik talenta za kojim posežu mnogi inozemni klubovi, a od toga profitira i seniorska reprezentacija. Sve se to počelo događati nakon smanjenja lige….
Naravno, liga 10 nije otkrivanje tople vode niti jedino rješenje koje bi moglo pomoći hrvatskoj košarci jer se tu radi o filtriranju kvalitete (jer liga će biti jaka u onom trenutku kada domaćim igračima bude jako teško izboriti svoje mjesto na parketu). Konsenzus saveza (koji ne smije zaboraviti da se košarka ne igra samo u Zagrebu) i klubova (pogotovo mlađih dobnih kategorija u nižim ligama) oko racionalizacije troškova samog natjecanja treba dovesti do jačanja kvalitete i s činjenicom da neki ljudi trebaju razumjeti da nisu nedodirljivi.
Dok god se budemo zadovoljavali činjenicom da su nam jedini europski predstavnici u Alpe Adria Cupu, tada znamo da smo još daleko od pravih košarkaških uspjeha.