Cedevita je uzela Kup, opet i bez obzira na parket na kojem se igra. Logično, rekli bi, iako je lako sada generalizirati. Zadar nije uspio, sveti Ante malo je zastao, a da nije, moglo se natjecanje za ovu godinu preimenovati u njegovo ime. Spasio je Zadrane u Trnskom, donio pobjedu protiv Cibone s dvije teletovićevske rakete s parkinga, ali sada nije išlo. Bolji je recimo, bio Fran Pilepić, Riječanin kojeg su njegovi dan ranije zaustavili i učinili ga potpuno bezopasnim, iako je svaka druga akcija išla na njega. Zatvorio se krug, možemo reći – života. Života u kojem je vitamin uspio otopiti deset tisuća grlatih domaćina. Euroliga se vratila u Zadar još jednom, prije ljetnog turnira koji će na samom kraju dugog toplog ljeta dovesti eminentna europska košarkaška imena.
Nećemo se lagati, žao mi je mojih Riječana. Da je nestalo struje u 29. minuti u srijedu, iskreno, ne znam bih li do kasnog poslijepodneva ovog petka došao kući. Dopisujući se u internom razgovoru s kolegama suradnicima na Crošarci, počeo sam na ulasku u četvrtu četvrtinu manje razmišljati o samoj utakmici, a više o tome s kim ću provesti noć, što ću piti i gdje završiti do finala u četvrtak.
Ali, dogodila su se dva nešto brža Cedevitina napada iz kojih je nadoknađen zaostatak od sedam poena, a kad je u zadnje tri minute s Lukom Žorićem zaigrao i Miro Bilan i spasio jednu već izgubljenu loptu za zagrebačkih +4, krenulo je putem prema dolje. Možda najviše osobno žalim za dva promašaja Maura Veljačića, sjajnog čovjeka i sve boljeg košarkaša. Nisu htjele ući protiv Splita u prvenstvu, nisu htjele u Zadru… A tko će mu zamjeriti, tko mu to uopće i može spočitnuti… Da je ušla samo jedna od te četiri, bio bi narodni heroj…
Zašto ovakav naslov? Zbog samo male digresije, ali i iz principa. Nećemo se buniti mi s Crošarke, uvjeti su bili zaista dobri, ali Cedevita je i u organizacijskom smislu, barem što se uvjeta rada novinara iz pisanih medija tiče euroligaš. Jer, što će vam akreditacija uz pisanu potvrdu da vas ista (na vaše ime i prezime) čeka na info-pultu kad je nemate. A kad nemate akreditaciju, ne možete raditi, bez obzira na to što ste se (neuspješno) akreditirali petnaestak dana prije odigravanja polufinala. Vašeg su reportera s prve polufinalne utakmice inače razmještavali triput po press-tribini pa se osjećao kao ilegalac s “bianco-akreditacijom”. Mogao sam mahati s potvrdnim e-mailom iz S-Eventa koliko sam htio… Ipak, snašli smo se i prenijeli vijest do vaših zaslona, što je najbitnije. Nadam se samo da nas ne smatrate nebitnima.
Apropo rada novinara, treba pohvaliti kad je dobro. A dobro je bilo u četvrtak ujutro pogledati snimku drugoga polufinala između Cibone i Zadra. Marko Šapit je briljirao i pokazao/još jednom dokazao da je zvuk jednako važan, ali i zahtjevan u pripremi kao što je to igra na terenu. Mislim da je i uvaženi stariji kolega Slavko Cvitković mogao zapljeskati…
Drukao sam i ja nekako za Zadar u tom finalu. Čisto iz razloga da košarka u nas dobije na neophodnoj bioraznolikosti. Znate ono, nek se trofej i parket, braća po imenu nađu pod istim krovom. Gorilo je u zadnjih pet minuta protiv Cibone, što bi se tek dogodilo da je Zadar u četvrtak pobijedio? Vjerojatno bi, da u finalu igrali Zadar i Kvarner pili skupa. Ovako, možda dogodine, što bi rekli Prljavci.
Dug je put pješice od Dubrave preko trnjanskog nasipa i Bundeka do Cedinog Doma košarke, možda i duži nego onaj zadarski do trofeja. Ako se razljute, mogu zaprijetiti u prvenstvu, za što imaju kapaciteta unatoč mnogo većem broju oponenata. Šibenik i Alkar (ako uđe, uz Milačića je blizu) uvijek imaju posebne motive, neće biti lagano ni u Rijeci gdje pamte i poraz, ali Cedevitu će s posebnim guštom htjeti ponovo ‘skinuti’.
Ono što je zapravo žalosno je da samo Zadar ima stalnu i homogenu navijačku strukturu. Dvadesetak tisuća ljudi pogledalo je u ukupnom zbroju tri utakmice ovotjednog završnog turnira Kupa, a toliko ih ne dođe u petnaest kola A-1 lige zajedno. Kuburi se s brojkama od oko 500-600 gledatelja (Šibenik, Škrljevo, Sinj) do stotinjak poklonika zbivanja u Kaštel Sućurcu. Tisuću ljudi po kolu, kao da je Severinina svadba svakih tjedan dana na konferencijskoj vezi u pet dvorana. Loše!
Pomislim kroz ove dane: pa što bi bilo da se taj kup igrao u Rijeci? Ništa. Riječ pustinja ne mora se upotrijebiti. Ali, ajde – prerija. Tek tu i tamo pokoji kibic stigao bi u dvoranu, kao što je tome bio slučaj ovog ljeta na Kupu Kvarnera gdje su nastupali svi sudionici ovosezonske završnice. Riječka je publika i dalje u reinkubaciji košarke pod svoje klasične aktivnosti, u sportu, u gradu gdje se djeca igraju nogometa s majicama Močinića, Sharbinija i Kramarića stigne se još samo pratiti vaterpolo. Košarka pati, zabijena u dvorane gdje se s mladima radi dobar posao (Kostrena, FSV, Kastav, i tako dalje), ali neotvorena prema njenim prijateljima koji su nekad gromoglasno pljeskali Delibašiću, Kičanoviću i Slavniću.
Prilika za potpuno demantiranje priče o uspavanoj riječkoj košarkaškoj publici već je sljedeće subote. Igraju Kvarner 2010 i Škrljevo, od 19 sati. Ispod tisuću gledatelja bit će podbačaj. (Polu)finalisti Kupa s jedne strane, gost koji lovi peto mjesto i pokazuje zube s druge. Jedina je šteta što su maškare gotove. Što bi tek bilo na tribinama, u borbi zametskih zvončara i grobničkih dondolaša…