Pokušao sam pomiriti Raskoljnikova s gospođom Aljonom Ivanovnom, ali mi ne ide. Ovaj je još uvijek lud, a stara kamatarka želi ga danas prevariti mnogo više nego što je to činila u zlatnom dobu ruskih klasika. Vječiti student prava htio bi prodrijeti u svijet na ovaj ili onaj način, ali guši ga problem geruzije, vijeća oronule gospode u frakovima koje se sastaje jednom u šest mjeseci kako bi njegovi članovi među njima samima provjerili jesu li još živi. S nečim sličnim bore se i oni klubovi koji su odigrali A-1 ligu za prvaka ove sezone. Neki su, figurativno rečeno na terenu počinjavali zločine, a za neke je takvo natjecanje bila kazna. Gora od ispadanja iz lige, ako ćemo je promatrati s ljudskog aspekta.
Naš mladi Rodion simbolizira put u samostalnost na kojeg će hrvatski košarkaški mecene kad-tad morati pristati ponovo krenuti. Jasno je da ABA liga neće trajati dovijeka, pogotovo ukoliko je se zatvori na jednaki broj uvijek istih klubova. Ligaško natjecanje bez smisla i otvorenosti prema svijetu u širem smislu (Euroliga nije sav svijet!) stvoreno je za brzi raspad, a onda će, ako ne i ranije hrvatska klupska košarka zajedno s onom iz svih ostalih ABA-zemalja prodisati.
Istina je, prve takve sezone gledat ćemo derbi kola između Cibone i Grafičara iz Ludbrega koji će završiti pobjedom izraženom kroz pedesetak koševa razlike, ali će se taj Grafičar svjesno razvijati u sljedećim godinama ako mu je poznato da bi svake sljedeće godine mogao biti bliže Ciboni. Na koncu, svi će se “psihološki obogatiti” onog trenutka kad shvate da hrvatsko prvenstvo nešto i vrijedi u europskoj košarkaškoj hijerarhiji. Možda i Benston jednom opet dođe u Europu!
Kad jedno nema smisla, onda nema ni drugo. Odigrati četrnaest utakmica za razdoblje od mjesec i pol dana bio bi problem i da svaki klub za protivnika u razmacima od po tri dana ima dvanaest stupova na parketu. Čak i tada netko bi od igrača slučajno zapeo za komad metala visokog dva metra i slomio nogu. Ovako?
Ma što da pričamo, pa uđite danas u svlačionicu Kvarnera 2010 ili još bolje – Zadra. One izgledaju poput liječničkih ordinacija, a kako je krenulo, neće im trebati dugo da se pretvore u operacijske sale. Igrači dišu na škrge, svatko od ključnih pojedinaca ima barem jedan ozbiljan problem u vidu istegnuća, uganuća, trganja, ukočenosti, neki nakon pet minuta igre na parketu više ne mogu stajati…
Što se dobije u zbroju? Jednostavno, topovska hrana Cedeviti i Ciboni, klubovima koji su zasluženo tu gdje jesu, ali pozadina je njihove dominacije finale Prvenstva Hrvatske (u suštini nebitnog natjecanja) na koje će igrači opet moći dolaziti tramvajem.
Jedinstvena hrvatska liga dugoročno bi otklonila takvu mogućnost. Fond utakmica bio bi jednako raspoređen kroz devet natjecateljskih mjeseci, navijači bi znali što dolaze gledati i za što se njihov klub bori. Razvijali bi se omladinski pogoni klubova, opet generirala kvaliteta kroz neku novu reprezentaciju u sljedećem olimpijskom ciklusu. Mi još uvijek nemamo razigravača, a ispred imena Roka Ukića već odavno stoji titula gospodin.
Kako to lijepo i romantično zvuči bez spominjanja čarobnih riječi: marketinga, TV-prava i novca koji pokreće svijet. Naravno da bi takvoj, jedinstvenoj hrvatskoj ligi trebao generalni pokrovitelj i televizijski kanal koji bi prenosio utakmice, u jednome – mediji oko kojih bi se generirao profit. Međutim, negdje se mora podvući crta. Jer, ili ćemo imati natjecanje poput sadašnjeg u kojem Šibenik mora kupiti djecu s plaže za odigravanje utakmica u Ligi za prvaka, ili će se iznaći neki kompromis kako bi se prekinule ovakve farse koje u konačnici ne donose ništa dobroga.
Raskoljnikov hoće jedinstvenu ligu, a baba drži sve u svojim rukama. Od ABA-lige, preko TV-prava i ostalih unosnih ugovora koji jamče njenu opstojnost do ključeva ambulantnih kola za neku novu ekipu u Ligi za prvaka.