Možemo biti Radićeva struja, možemo biti Šukerova struja, ili možemo biti svi ista rijeka koja želi najbolje hrvatskoj košarci, ali svejedno ćemo se spotaknuti na pokoji kamen. Jedan od takvih je “zaštićeno godište”. Apostrofirano kao jedan od tri glavna problema hrvatske košarke, uz juniorski staž i visinu kotizacije, zaštićeno je godište podijelilo ljubitelje našeg sporta.
Zaključivanjem 13. sjednice Upravnog odbora HKS-a raskrstilo se s tom ostavštinom Radićeve vladavine koja je pobrala velik broj neistomišljenika. Naime, donesena je odluka o ukidanju odredbe o obvezi nastupanja igrača “zaštićeno” godište iz Propozicija natjecanja A-1 muških liga, Propozicija natjecanja A-2 muških liga i Propozicija natjecanja B muških liga.
Što nam to donosi? Povratak na staro. Teško je govoriti o utjecaju te odredbe i biti objektivan. Kao i obično najteže je pogledati u svoje dvorište i izreći kritiku. Siguran sam da obje strane imaju kvalitetne razloge zašto tako misle. Pitanje je čije mišljenje ima viziju.
U zemlji gdje klinci igraju PlayStation, a ne košarku, gdje je baza mladih igrača sve manja treba imati viziju kako održati pogon i kvalitetu na razini koja se priželjkuje. Ne možemo raditi komparaciju malog kluba u Slavoniji ili Istri i kluba u Zagrebu.
Koja je intencija ljudi koji su uveli zaštićeno godište kao obvezu. Jesu li pomogli nekom B-ligašu na sjeveru ili jugu. Mislim da nisu, naprotiv. Učinili su to da postoje klubovi koji uzimaju igrače iz drugih klubova koji rade s mlađim uzrastima kako bi zadovoljili svoje potrebe. Pokušali su ih prisiliti da i oni stvore nešto za svoj klub, ne uzimajući u obzir da je želja tog ligaša egzistirati upravo onako kako jeste. Ne raditi puno i guštati u tih 20-ak kola koliko traje liga. Biti amateri i s godinama postati veterani. Njima je dovoljno, ali da li je to dovoljno i za hrvatsku košarku.
S druge strane jesu li pomogli jednom KK Zagrebu? Omogućili su mu da trenutno imaju jednog potencijalnog reprezentativaca koji je kao zaštićeno godište stavljao u prosjeku 30 koševa u A-2 ligi.
Ključna stvar u cijeloj priči je kvaliteta. Ukoliko je posjedujete ona vam ne predstavlja problem. Ista ta kvaliteta se stvara kroz generacije, ne samo igrača nego i stručnog kadra.
Ako postavite piramidu i na vrhu imate jednog npr. Hezonju, bazu čini masa igrača čija kvaliteta utječe na kvalitetu onoga na vrhu. Ako je netko kvaliteta dobit će priliku i bez obzira na godište. To je istina, ali onaj tko je jednu stepenicu niže neće. On će sjediti. I upravo na takvima se stvara baza.
Činjenica je da se bune najviše oni koji ne rade s mlađim uzrastima te im je prisila donijela samo igrača manje na terenu. Činjenica je i da prisilno igranje neće napraviti od njih igrače nego samo bahate dječake koji znaju da su potrebiti. I opet smo na početku. Ne postoji univerzalni točan odgovor.
Postoji samo reprezentacija. Ona kadetska, juniorska, seniorska. I ta reprezentacija je jedino bitna. Tu repku čini 12 dječaka/momaka. I ona je jedino univerzalno dobro koje proizlazi iz rada svih klubova u Hrvatskoj. Ona je ogledalo našeg rada.