Bolesno je ovo vrijeme. Zapravo, ne znam je li stvar u vremenu kao onome što je nastalo velikim praskom ili o ljudima koji su se morali strpjeti još neko vrijeme kako bi postali ovo što jesu danas. Dug je put od prvih stanovnika morskih dubina do današnjih kakti modernih ljudi, do civilizacije koja buja i razvija se u svakom pogledu, svakoga dana. I sve više napreduje. Svega ima na svijetu, a najmanje onog dobrog, onog što daje nadu.
Ovo ipak nije priča o nekim duhovnim reformama vas, naših dragih čitatelja, ali reflektira činjenice u drugačijem, košarkaškom smislu. Na nekim primjerima zorno se da vidjeti da će taj sport ostati čist od bilo kakvih crnih primisli, slutnji ili ne daj Bože – dijela. Ipak, košarka je kraljica, a visoko se plemstvo ne bavi terorizmom. Glembajevi i engleska kraljevska obitelj samo su iznimke koje potvrđuju to pravilo.
Ispravite me slobodno ako griješim, ali ja osobno ne pamtim je li se u košarci u posljednjih nekoliko godina dogodio bilo kakav teroristički čin ili nešto slično bilo kojem obliku prošlotjednih događanja iz Pariza, Bejruta, Hannovera ili ako baš hoćete Sarajeva kao najrecentnijeg primjera. Ne znam je li se ikada u tom razdoblju dogodilo da je neki igrač otkazao suradnju klubu zbog straha za vlastitu sigurnost, jesu li se odgađale utakmice zbog sumnji u kakva nedjela. Mislim da košarka u posljednje vrijeme takve stvari ne pamti. S pravom je se može nazvati “svijetom u svijetu”.
Košarka je uz sjevernu Afriku u masovnoj ekspanziji čak i u jugozapadnoj Aziji odakle dolazi sva sila ekonomskih migranata/izbjeglica, ali i potencijalnih sumnjivaca koji bi se mogli naći s one strane zakona. Ne bih se kladio da barem jedan od one osmorice sada već pokojnih zlotvora nije barem jednom u životu bio na košarkaškoj utakmici, ili barem pratio što se događa u NBA-ju. Bili su ti ljudi u dvorani, kao i mnogi koje ona nije uspjela odvući od bilo kakvog oblika crnila. Tanka je linija između sporta i ulice, treba je samo u pravo vrijeme izbrisati i odvagnuti u korist života, a ne smrti.
Najnovija teorija zavjere o svim aktualnim putevima zla i naopaka govori da iza svega stoji Izrael. Nisam, moram to priznati do kraja to čuo od ljudi u autobusu, ali ekipa sa zadnjih sjedala raspredala je o kojekakvim “židovskim lobijima”, ljudima iz sjene, ako sam dobro čuo. A baš u Izraelu postoji jedan tip, a zove se Boaz Ganor. On inače radi na radnom mjestu profesora pri Interdisciplinarnom centru u Herzliyi, a osnovao je svojedobno i Institut za borbu protiv terorizma.
Čovjek je još tamo 2007. godine za najveći židovski kvartalni časopis Reform Judaism izjavio ono što mnogi govore i danas. Ono zbog čega su Englezi usred Londona uz God Save The Queen pjevali i Marseillezu. Pitali su ga kako je proživio terorističke napade na World Trade Center u New Yorku, 11. rujna 2001 (bio je to utorak). Odgovorio im je: “Telefoni su zvonili danima, svi su me pitali što mislim o tome i kako se osjećam. Kada je svanuo četvrtak, 13. rujna, znao sam što mi je činiti. Bio je to dan u kojem sam se odlučio boriti protiv terorizma. Otišao sam s prijateljima igrati košarku, kao što to činim svakog drugog četvrtka. Tako sam tim zlotvorima pokazao da me neće pokolebati i da ću nastaviti s normalnim životom u najkraćem mogućem roku.”
Košarka će nadživjeti i prevladati i ovu seriju nedaća. Igrala se i za vrijeme velikih ratova, ali i u Hrvatskoj u doba borbe za domovinu. Košarka je stvarala nova prijateljstva, popunjavala praznine u srcima igrača, navijača i svih njenih štovatelja. Što to u krajnjoj liniji može spriječiti navijača San Antonio Spursa da se dođe nakloniti Timu Duncanu ili Alkara da pogleda Mirka Modrića? Ništa. Nema te sile koja će nagristi plemićku krv. Može je samo otjerati od sebe, na kraju i od svijeta. Pa da nam svima bude bolje…