Ovog vikenda kreće završnica košarkaške Bundeslige, jedinog jačeg prvenstva u Europi koje će se okončati na parketu. Turnir će se odigrati u Munchenu, u dvorani Audi Dome. Bio je ovo zgodan trenutak da se čujemo s igračem koji će igrati na spomenutoj završnici, mladim hrvatskim centrom i igračem ALBE Berlin, Krešimirom Nikićem. 21-godišnji Zagrepčanin javio nam se tijekom popodnevnog odmora, treninzi su se intezivirali, u petak iz Berlina kreću u Munchen, gdje će u nedjelju odigrati prvu utakmicu protiv Frankfurta.
„Spremni smo, sigurno da idemo osvojiti naslov, ove godine već smo uzeli Kup. Ipak, to će biti teško zbog sustava natjecanja, koji daje šanse i autsajderima. U nokaut fazi igraju se dvije utakmice, a rezultati se zbrajaju, točnije, gleda se koš razlika. Ako prvu izgubiš -15, bit će teško u drugoj se vraćati i dobiti s 20 razlike. Svi jedva čekamo, nisu se igrači bezveze vraćali i pripremali za ovaj turnir.“ – kaže Krešo.
A Krešo je tijekom pandemije bio u Berlinu, njegova sreća u cijeloj situaciji je bila ta što je igrom slučaja njegova majka svo vrijeme bila s njime.
„Mama je došla ovdje na tri tjedna, a kako su se granice zatvorile nije se uspjela vratiti. Za mene je to bilo super, kuhala mi je, a najvažnije mi je bilo što nisam bio sam.“
Prije dva tjedna situacija se stabilizirala, a igrači su dobili zeleno svijetlo za trening u dvorani.
„Kod kuće sam radio koliko sam mogao, a prije dva tjedna smo počeli trenirati po grupama, bez trenera. Nakon toga, kada smo svi bili negativni na testu, počeli su skupni treninzi i sve se pomalo vratilo u normalu.“ – prepričava nam slijed događanja Nikić.
U Berlinu je već tri godine, a ističe kako ima osjećaj i da je puno duže stanovnik ove metropole.
„Imam osjećaj da sam ovdje sedam ili osam godina, grad bolje poznajem i od Zagreba jer me tamo tata vozio na treninge i u školu kako bih sve stigao, nisam koristio javni prijevoz. Prije odlaska u Njemačku uspio sam u Zagrebu završiti sportsku gimnaziju. Kod dolaska u Berlin po dogovoru s klubom smješten sam u stacionar, nisam htio biti sam zbog prilagodbe. Bio je to veći stan u kojem nas je bilo više, a puno mi je pomogao Rijad Avdić koji je kasnije otišao u Bayern, već tad je znao jezik i bio mi je kao brat. Družio sam se s Hrvatima za vrijeme SP-a u nogometu, a s našim rukometašima iz Fuchsea (Mandalinić, Kopljar, Gojun) bio sam na par večera, popijemo kavu, odemo na doručak u restoran kod jednog Bosanca…“
Zanimljivo je kako je Krešo ove sezone dobio više prilike u Euroligi, nego u BBL ligi. Ističe kako je to zbog pravila stranaca u njemačkom prvenstvu.
„U Njemačkoj je pravilo da u momčadi u prvenstvu smije biti 6 stranaca u rosteru (6+6), dok u Euroligi tog pravila nema pa sam dobivao više prilike. Najčešće treniram i putujem s prvom momčadi, ali igram i za drugu momčad u trećoj ligi, ponekad mi je i teže igrati tu treću ligu, nego Euroligu. To je iz razloga jer nisam stalno na treninzima s tom ekipom, a i u prvoj momčadi su bolji igrači, lakše je igrati.“
Krešu su tražili mnogi klubovi, a nas je zanimalo kako je uopće došlo do kontakta s ALBA-om i zašto je nju odabrao u ljeto 2017 godine.
„Igrao sam završnicu juniorske Eurolige s Cibonom i bio u najboljoj petorci turnira. Tamo je kao suradnik Estudiantesa radio današnji trener ALBE, Aito Garcia Reneses, koji me primijetio i svidio sam mu se. Zvali su me odmah i u Estudiantes, a tjedan ili dva nakon toga zvao me i direktor ALBE koji mi je rekao da će Aito vjerojatno postati trener i da me žele u ekipi. To me odmah zainteresiralo, ipak je on legenda, trener koji je odgojio mnoge mlade košarke, čak i Paua Gasola koji je moj uzor i zbog kojeg nosim broj 16 na leđima.“
Aito Garcia zbilja je legenda, čovjek koji je više od 50 godina u košarci.
„Meni je već to normalno, ali kada malo razmisliš, čovjek je u košarci preko 50 godina, duplo više i još malo nego što ja imam godina. On nije isključivo trener, više je mentor. Rekao nam je kako je njegov cilj da budemo bolji igrači. Prepričavao mi je doživljaje s priprema iz 70-ih s Krešom Ćosićem, a kako nosimo isto ime, često me zafrkava s gdje si imenjače.“
Krešo navodi kako je tad htio promjenu, odlazak iz svoje Cibone jer je konkurencija bila prevelika, a i doživio je dvije nezgodne ozljede.
„Htio bih istaknuti da sam ja zbog Cibone tu gdje jesam danas. Jednostavno, htio sam promijeniti sredinu. Cibona je tad imala Žižića, Zupca, Popića, iz Rudeša su doveli i Krešu Ljubičića, a svi oni bili su fizički jači od mene. Uz to, doživio sam i dvije neugodne ozljede koje su me izbacile po četiri ili pet mjeseci iz stroja.“
Košarku je počeo trenirati nakon plivanja koje mu je zbog visine u mladoj dobi preporučio liječnik. Jedno ime posebno ističe.
„Moj tata dobar je prijatelj s Antom Vlašićem, tadašnjim direktorom škole košarke Vučića. Ante mu je rekao da me dovede u klub i da probam, a kako je otac bivši košarkaš, stalno smo dolazili na Cibonine utakmice gdje bi nas Ante nagovarao da dođem na trening. Sjećam se one utakmice Cibone protiv Oympiacosa, kada je za njih igrao Josh Childress, nisam vidio nikad puniju dvoranu, tu sliku nikako ne mogu maknuti iz glave. Počeo sam u KK Zapad, a nakon samo dva mjeseca došao u Cibonu i tako je sve počelo. Cibona je moj klub…“
Tada je u ALBU prešao i Josef Dulibić, čovjek koji je godinama radio u omladinskom pogonu Cibone.
„Da, bilo je to sasvim slučajno, iako su svi mislili da smo se dogovarali. Tadašnji sportski direktor ALBE dolazio me gledati i pratio tijekom puno godina, a tada se sprijateljio s Josefom i ostali su u dobrom kontaktu. Pozvao ga je da vodi juniore ALBE i te prve godine osvojili smo naslov. Josef je bio moj trener od devete do šesnaeste godine, sve što danas znam, on me naučio. Istaknuo bih i Davora Meštrovića, s njime sam isto dosta radio.”
Nikić se uvijek isticao svojom visinom.
„Uvijek se sjetim jedne anegdote kada me na pripremama mlađih dobnih kategorija reprezentacije instruktor HKS-a, Darko Kunce, pitao koliko sam visok? Na to sam mu odgovorio protupitanjem, u tenisicama ili bez? Tada mi je rekao: A igraš li s ili bez tenisica? Što je istina, tako da uvijek računam tu visinu s tenisicama, ona je 215cm…“ – priča nam raspoloženi Krešo.
Ističe kako je ovo ljeto ključno za njega glede fizičke pripreme.
„Uvijek sam bio visok i tanak, kod mene ta fizička strana ide sporije nego kod ostalih. Svjestan sam važnosti ovog ljeta i radit ću maksimalno na tom segmentu.“
Ugovor s ALBA-om vrijedi mu još dvije godine. Iako je kao dijete sanjao o NBA ligi, s godinama se mišljenje promijenilo.
„Uvijek sam kao klinac nekako sanjao tu NBA ligu, ali kako sam zreliji, znam da bih zbog svojih fizikalija tamo teško uspio. Uvijek sam htio igrati za Lakerse ili Barcelonu, a tamo igra Ante Tomić s kojim me često uspoređuju. Znam da mu za dvije godine ističe ugovor, pa eto, ne bi bilo loše da ga onda zamijenim…“ – našalio se za kraj Nikić.
ALBA tako putuje na završnicu BBL lige, a razgovor s Krešom bio je i više nego ugodan. Želimo mu puno sreće na turniru, ali i u daljnjoj karijeri, samo mu je ona potrebna, talent, odgoj i prizemljenost su zaista na visini.