Široj hrvatskoj košarkaškoj javnosti relativno nepoznat, no oni koji redovito prate zbivanja na košarkaškim parketima, posebno onim europskim, znaju tko je Krunoslav Krajnović – trener koji je u svojoj relativno kratkoj karijeri ostavio dubok trag u slovačkoj košarci. Osvojio je sve što se u jednoj zemlji može osvojiti i sada, nakon sedam godina u Slovačkoj, odlučio je stati i potražiti novi izazov, odnosno popeti se na višu stepenicu u svojoj karijeri. Iako, priznat će to sam, slovačka košarka za njega će uvijek biti opcija.
Uhvatili smo ga na odmoru, u rodnom Slavonskom Brodu, i odmah pretresli svježe dojmove s finalne serije slovačkog prvenstva. Žarko je želio naslov s Prievidzom, svoj drugi u Slovačkoj, no njegova momčad nije iskoristila prednost domaćeg parketa u sedmoj odlučujućoj utakmici i naslov je otišao u Komarno. Ipak, cilj plasmana u finale je ostvaren čime su svi u klubu zadovoljni. No sam Krajnović, bilo je vidljivo, nije krio razočaranje ovakvim oproštajem od Slovačke.
“Generalno gledajući, u klubu možemo biti zadovoljni sezonom. Nama je minimalni cilj bio igrati finale i potući se za titulu. No ako mene pitate, osobno sam razočaran porazom u finalu i činjenicom da nismo osvojili naslov prvaka. Tijekom sezone prikazali smo možda i najljepšu košarku u Slovačkoj, djelovali smo kao tim i, s 30 pobjeda u 36 utakmica prvog dijela prvenstva, osvojili prvo mjesto. Zatim smo bez većih problema došli do finala, a tamo se u sedmoj odlučujućoj utakmici dogodio poraz na domaćem terenu i to je za mene bio veliki šok i u tom trenutku veliki neuspjeh. Međutim, kad malo zastanem, dvije godine zaredom igrati finale zapravo je veliki uspjeh.”
Bilo je ovo, dakle, drugo uzastopno Krajnovićevo finale s Prievidzom. Prošle godine mu je naslov oduzet za zelenim stolom, no ovaj put bio je favorit protiv Komarna koji je u polufinalu izbacio favoriziranog Intera iz Bratislave. Stoga su svi u i oko kluba očekivali da će naslov prvaka bez većih problema doći u Prievidzu. Međutim, odmah na početku postalo je jasno da to baš i neće biti tako lako.
Nama je od samog početka sezone imperativ bio plasman u finale i borba za naslov. S druge strane, Komarno taj imperativ nije imao i oni su bez opterećenja odigrali cijelu sezonu pa tako i finalnu seriju. Naša greška bila je ta da smo mi u finale ušli s prevelikom euforijom i sigurnošću da ćemo uzeti taj naslov. To nas je koštalo poraza odmah u startu i začas smo gubili 0:2 u seriji.
Međutim, uspjeli smo se vratiti nakon 1:3 i osigurati sedmu utakmicu na svom parketu. No tada se u klubu ponovno stvorila neviđena euforija. Svi su nas unaprijed proglasili prvacima, pripremali smo nešto što nije bilo gotovo, a to vam se obično kao bumerang vrati i obije o glavu. I upravo se to dogodilo nama u toj utakmici. Dvaput smo se vraćali nakon minus 15, imali smo 20 napada više, međutim, vrlo nizak postotak šuta koštao nas je poraza i naslova prvaka Slovačke koji je na kraju potpuno zasluženo pripao Komarnu.
Krajnović je u Prievidzi imao uvjete za rad kakve bi u Hrvatskoj mnogi treneri samo mogli poželjeti. Od infrastrukture, termina za trening, teretane, medicinskog osoblja do apsolutne podrške navijača i uprave koja mu je osiguravala potreban mir i potpunu posvećenost momčadi. Podsjetimo, košarka je u Slovačkoj tek treći sport, u velikoj sjeni hokeja i nogometa.
“Ja sam imao tu sreću da sam u klubu imao funkciju i trenera i sportskog direktora, nešto kao što su manageri u engleskom nogometu. Imao sam puno povjerenje gazde kluba koji mi je dao sav budžet na raspolaganje, a moj zadatak bio je da složim ekipu koja će se boriti za naslov. Samim tim, s moje strane postojala je odgovornost za igru i rezultat. Meni je drago što sam opravdao gazdino povjerenje, šteta samo što nismo uzeli taj naslov prvaka.”
S nepunih 40 godina Krajnović se već može pohvaliti s nekoliko trofeja i vrijednih priznanja: naslov prvaka i kup Slovačke s Lučenecom, dvaput trener godine u Slovačkoj (2006. i 2014.), tri puta trener momčadi Istoka na slovačkom All Staru i dva finala doigravanja za prvaka s Prievidzom. Osim Lučeneca i Prievidze, samostalno je vodio Spisku Novu Ves, Žilinu i Komarno te vrlo kratko, nažalost, i nekadašnjeg brodskog A1 ligaša Đuru Đakovića.
S obzirom na ostvareno, zanimalo nas je, jesu li u tom periodu stizale određene povratne informacije iz Hrvatske, od našeg košarkaškog svijeta? Jesu li stizale čestitke, pohvale, možda i pokoja ponuda za angažman u hrvatskoj košarci?
“Meni je najbolja povratna informacija rezultat koji sam ostvario svojim radom i nagrada za najboljeg trenera sezone 2013./2014. u izboru kolega trenera u Slovačkoj. Ta nagrada mi je zapravo bila najveća satisfakcija i najveći motiv za još predaniji rad u nastavku trenerske karijere.”
Nezaobilazna tema sa svakim trenerom koji svoju karijeru gradi van granica Lijepe naše svakako je usporedba kvalitete košarkaškog natjecanja u toj zemlji s hrvatskom A-1 ligom. Imajući na umu da su u Slovačkoj igrali Hrvati koji bi danas za svakog A-1 ligaša bili veliko pojačanje (Marko Batina, Igor Marić, Dražen Klarić, Saša Janković, Luka Drezga, Luka Babić, Sven Smajlagić) plus nekolicina američkih i igrača s prostora Balkana, zaključujemo da je slovačka Extraliga kvalitetom ispred hrvatske A-1 lige. Krajnović je tu nešto oprezniji:
“Rekao bih da je A-1 liga kvalitetom zapravo podjednaka slovačkoj ligi. Neki igrači i treneri znaju biti subjektivni i reći da je slovačka liga jača. Ja sam tu nekako suzdržaniji i objektivniji. Teško mi je uspoređivati kvalitetu rada i funkcioniranje klubova. Sigurno je da neki hrvatski klubovi imaju kvalitetne uvjete za rad, no pitanje je, je li to organizacijski baš onako kako bi trebalo biti. S druge strane, sa sigurnošću mogu reći da je slovačka liga popularnija i praćenija. Dvorane na utakmica su uglavnom ispunjene i to je najveća razlika između hrvatske i slovačke lige. Primjerice, Prievidzu je prosječno pratilo oko 2000 gledatelja, dok smo u finalu imali 3500. A tako je i u drugim dvoranama u Slovačkoj.”
U Prievidzi je imao status, podršku, uvjete, momčad… Zašto je napustio slovačku košarku?
<em”>Glavni razlog što nisam želio produžiti ugovor s Prievidzom je odlazak gazde koji se iz svega toga odlučio povući. Procijenio sam da suradnja s ostalim ljudima u klubu ne bi bila na toj razini na kojoj je bila s gazdom. Nisam bio siguran da bih takvo povjerenje, podršku i odnos, koji smo imali nas dvojica, dobio od ljudi koji su ostali u klubu.”
“Pored gazde, povukli su se još neki ljudi i procijenio sam da ni uvjeti za rad, a slijedom toga ni rezultat, neće se moći ponoviti kao u protekle dvije godine. Podrška navijača je bila velika, dosta su me nagovarali da ostanem, međutim, ja sam se odlučio na odlazak. Sada tražim neku novu šansu, neki novi izazov. Jednostavno, odlučio sam pokušati raditi negdje drugdje, na nekom višem nivou ili bar na nivou na kojem je slovačka liga, gdje sam ostvario najveće rezultate u svojoj karijeri.”
Je li taj novi izazov možda u Hrvatskoj? Postoji li ambicija preuzimanja nekog hrvatskog prvoligaša?
“Naravno, zašto ne? Ja sam otvoren za sve opcije. Hoću li raditi u Hrvatskoj, Slovačkoj ili negdje drugdje, meni je svejedno. Važno je samo da u svom novom angažmanu prepoznam nekakav cilj i ideju što se tamo želi napraviti i onda je za mene to motiv da svoj posao odradim na najvećem mogućem nivou.”
Iako često nepravedan, rezultat je taj koji najbolje govori o kvaliteti trenerskog rada. Rezultati i priznanja u Slovačkoj dokazali su da Krunoslav Krajnović zna raditi, da zna stvoriti momčad i, što je najvažnije, da zna osvajati trofeje.
Sada to samo netko mora znati prepoznati…