Unfortunately, svjedoci smo današnjice. Moja mama bi rekla: “Tko zna zašto je to dobro!“, neki put bih se složila, neki put, ipak ne. Netko je također, izrekao jednu, rekla bih surovu istinu: “Nekada su se siromašni bavili sportom, a bogati dolazili da gledaju. Danas bogati igraju, a siromašni gledaju“. I to ako imaju novaca za kartu. Mislim da je sve rečeno. Pitam se, otkud sva ta saga, površnost, materijalizam? Otkud ta ljudska pohlepa za “slavom”, za “uspjehom”, stečenim tuđim – tuđim novcem, tuđim znanjem, tuđim, a ne svojim znojem i krvlju?
Čemu ta puka potreba za materijalizmom i besciljno prolaženje glavom kroz zid – novcem kroz ljude? Pitam se, jesmo li svjedoci istrebljivanju talentirane vrste ili smo svjedoci nekog novog, meni osobno neprihvatljivog, svijeta materijalizma i tehnološke zaraze? Jesmo li svjedoci stvaranja nove vrste neandertalaca zagnjurenih noseva u tuđa posla, u tuđe novce, u tuđe živote, u neobuzdanu pomamu za posjedovanjem nepotrebnih tehnoloških višaka koji obuzimaju razum, gaze kvalitetu i prijete zakržljaloj, deformiranoj vrsti “očešljanih” mladića da rade od sebe cirkus i glume izlog na terenu, u isto vrijeme stajući na put kvaliteti momčadi koja nema novca platiti si “frizuru” za svaku predstojeću sezonu, za svaki trening, za svaki izlazak na teren, na parket, na led, u ring, ili kuda nas povedu koraci?
Čime smo ovo zaslužili?
Poštujem sve što je u granicama normale. S druge strane, postoji li na ovom svijetu itko dovoljno kompetentan da stvori prihvatljivu granicu? Za mene granica normale predstavlja sve ono što se radi do mjere dobrobiti čovječanstva, sporta, kluba, igrača. Sve dok se ide u dobrom smjeru i dok nema loših posljedica za određenog.
Na primjer, prihvaćanje novaca da se izgubi meč. Iako postoji izgovor kako je to za dobrobit kluba jer je klub i onako bez uvjeta, odnosno novaca, “u kanalu”, “u banani” ili u čemu god želite. To je prelazak granice. To je ono što nas oduzima, odvlači od sporta da ga doživimo onakvim kakav jeste, povlači nas za sobom u “potrebe kluba”, odnosno potrebe određenih ljudi za materijalnim; za skupim ručkom; za skupim satom na ruci; za skupim parom cipela jer je on “taj” – predstavnik nečega što naziva svetinjom, a gazi svetinju svakodnevno svojim Cesare Paciotti cipelama, u Armanijevom odijelu s Rolexom na ruci.
Hoće li taj isti novac brisati parket u dvorani? – Ne! Brisat će ga klinci koji starije igrače doživljavaju kao Zeusa, Posejdona, Apolona i slična božanstva. Klinci koji misle da će postati veliki igrači ako brišu znoj s parketa, ali surova istina slijedi kada postanu malko stariji. U selekcijama se ne pita, niti se uopće razmišlja o tome, tko je brisao parket, već se gleda kvaliteta igrača. Oops! I did it again! Danas niti to! Prvo tko su ti roditelji i hoće li imati materijalne koristi, nema veze ako nisi jako talentiran, bitno je da se radi. Alibi smo selekciji bankovnih računa na terenu. Selekcija prezimena, a ne umijeća.
Gdje smo sada?
Izgubit će trag u maglovitoj stazi Sljemena ili će ih progutati magla na mostu Slobode, dok trče…
Znat će kuda idu, ali će se u nekom trenutku zapitati: “Gdje sam sad?”, “Zašto sam tu?”, “Zašto se toliko odričem svakodnevice i slobode zarad neke sitne cifre na računu, a mogu imati mnogo više radeći neki ‘normalan’ posao?”
Sportaši koji misle na ove stvari, znaju zašto su tu. Znaju. Znaju da su ovakva pitanja samo puki proizvod trenutka slabosti. Znaju da će ako napuste ovakav način života, ostati samo izgubljeni ratnici u svijetu materijalizma i tehnologije, ne znajući kako da u takvom svijetu iskoriste svoje oružje.
Zašto si čak i s 30+ godina oduzimaju “slobodni život”?
Zašto se svaki dan legnu i dižu u određeno vrijeme?
Zašto imaju dva, tri ili čak i više treninga dnevno?
Zašto jedu 3-4 sata prije treninga, a ne 10 minuta pred zagrijavanje?
Zašto trpe bolove u mišićima svjesno izazvane?
Zašto pate kada se ozlijede i ne mogu igrati, umjesto da “uživaju” u slobodnim danima?
Zašto jedu malo, a treniraju puno? Zašto? Zašto?? Zašto??!
Zašto im je važno kakav im je Trener?
Zašto im je važno da budu zdravi?
Zašto ih “obični” ljudi ne razumiju i vuku za rukav na pogrešnu stranu?
Zašto se ljute na suce?
Zašto im dođe da nekad nekoga udare na terenu?
Zašto bi se nekad najrađe okrenuli i napustili meč, ali ipak ostanu dovoljno hrabri i izguraju do kraja?
Zašto se publika diže i odlazi prije kraja utakmice ako ne vidi očekivani rezultat na semaforu?
Zašto je uvijek toliko važan broj na semaforu?
Zašto si ne dopustite da budete ljudi i ostanete do kraja utakmice?
Zašto okrećete leđa igračima ako ste došli gledati utakmicu/igru? IGRU, ne rezultat!
Zašto ne podržite svoje “miljenike” kada im je najteže, nego se dignete, okrenete im leđa i napustite dvoranu i to uz pogrdne riječi? Tako se voli sport, klub i igrači? Uz pogrdne riječi jer nisu napravili ono ČUDO koje očekujete od njih kao da su mađioničari, a ne sportaši?
Zašto usprkos rezultatu ne ostanete do kraja, podržite ih i divite se posljednjem pokušaju za promjenu na semaforu, posljednju asistenciju Joksimovića, posljednji skok Jagodića-Kuridže, posljednje zakucavanje mladog Žižića ili posljednju tricu Florencea u nadi da će preokrenuti brojke na semaforu u posljednjoj sekundi, u posljednjem napadu?
Da li znate koliko se oni pripremaju za jedan, za samo jedan meč?
Da li znate koliko oni svaki dan treniraju, koliko su cijeli u tome, dušom, tijelom i psihom?
Da li znate koliko je njima nekada teško dići se iz kreveta dan nakon takve borbe?
Da li znate koliko je njima teško izaći ponovno na teren pod pritiskom sa svih strana?
Da li znate kako je kada izađete na teren pred praznom dvoranom?
I da li znate kako im je kada i ono mali ljudi što je došlo gledati, ne navija, ne podržava ih i na kraju krajeva, demonstrativno napušta prije kraja utakmice?
Zašto dolazite u dvoranu ako vam je bitan samo rezultat? – Da bi ste im okrenuli leđa kad ste im najpotrebniji?
Većina ima odgovor tipa: “Niko ih ne tjera da žive tako. Nek napuste košarku kad im ne ide” i slično. Zašto vi ne napustite posao koji vam donosi novac, ali ga ne volite? Radite zbog novca, a u životu ste nesretni i nezadovoljni i jedva čekate da napustite radno mjesto.
Zašto ne prestanete pušiti ako znate da to nije dobro za vas i osjećate se loše zbog toga?
Zašto ne nađete vremena da radite ono što volite?
Zašto govorite da nemate vremena za trening, a imate pet sati slobodnih za gledanje jeftinih programa na televiziji?
Zašto ste najpametniji na tribinama?
Zašto ne izađete na teren i ne pokažete im “kako se to radi”? Zašto?
Opet ću vam ja reći – Zato što ste toliko mali i nevažni u svojim životima jer ste nezadovoljni i nesretni onim što radite, odnosno zbog onog što ne radite u svom životu, ali ipak imate dobre plaće i ako ste nesretni, a onda dođete na tribinu i izderavate se na igrače koji ulažu sve što imaju od života, u dvije minute na terenu.
Zašto uskraćujete igračima pokazivanje onoga što znaju i za što treniraju?
Zašto ne dopustite sebi pogledati ono što igrači imaju za pokazati na terenu?
Zamislite kako bi izgledalo da igrači poput “navijača” napuštaju teren prije kraja jer brojke na semaforu pokazuju očigledan poraz?
Zašto ne bi ste umjesto neke ligice nogometa pogledali košarku na domaćem terenu? Malo za promjenu.
Gdje je ljubav?