Kolumbija i Hrvatska općenito imaju jako malo poveznica, a pogotovo kada je košarka u pitanju. Međutim, od ovoga ljeta u ovoj južnoameričkoj državi živi i radi naš košarkaški stručnjak Luka Bujas, koji je preuzeo kormilo tamošnjeg novoosnovanog kluba Corsarios de Cartagena, pa ćemo od sada s krajičkom oka ipak pratiti šta se događa na košarkaškoj mapi Kolumbije.
1XBET kladionica nudi kvote za kolumbijsko prvenstvo!
S 35-godišnjim Zadraninom porazgovarali smo o mnogim temama, dotakavši se Kolumbije, života u Cartageni, tamošnjoj košarci, ali i o domaćim temama te problemima na hrvatskoj košarkaškoj sceni.
Luka, evo iskreno, mislim da je ovo prvi intervju za ovaj portal koji radimo s nekim tko se nalazi u Južnoj Americi. Kakvi su tvoji prvi dojmovi o Kolumbiji?
“U Kolumbiji sam već dva i pol mjeseca i dojmovi su mi većinom pozitivni. Cartagena je prekrasan turistički grad, sa dugogodišnjom poviješću, nešto slično kao i moj Zadar. Od strane ljudi iz kluba prihvaćen sam odlično, hotel u kojem živim nalazi se u elitnom dijelu grada, a čim pređem cestu ispred hotela dođem na pješčanu plažu. Sva ta ljepota u kojoj se nalazim privlači jako puno turista i to je onaj dio koji mi se ne sviđa. Ulice su konstantno pune ljudi, gužve su užasne, jako se teško uopće kretati po ulici, i nedostaje mi malo onoga mira u smislu da se prošećem uz more i popijem kavu, tako da većinu vremena provodim u hotelu. To mogu navesti kao jedini minus, dok je sve ostalo stvarno za poželjeti.”
“I da, nevjerojatno ali istinito za jedan turistički grad, gotovo nitko ne zna ni jednu riječ engleskog jezika, tako da mi se jako teško sporazumijevati sa ljudima. Tako da sam naučio i nešto španjolskog jezika te ga imam namjeru naučiti do razine da mogu normalno pričati.”
Možeš li nam reći malo više o klubu?
“Corsarios de Cartagena je novoosnovani klub. Cartagena nije poznata kao grad sporta. Lokalni nogometni klub nastupa u drugoj kolumbijskoj ligi, dok je moj klub drugi profesionalni klub u povijesti grada. Najpoznatiji je sport boks.
Klub je osnovala skupina košarkaških entuzijasta, koji uz pomoć glavnog sponzora, obitelji Simonetti, pokušavaju pokrenuti košarkašku priču u Cartageni, što im za sada definitivno uspijeva. Imamo lijepu malu dvoranu u kojoj treniramo, uvjeti su odlični, a cijela priča je zainteresirala veliki broj zaljubljenika u sport u Cartageni.
Moj je zadatak od kada sam došao da pomognem u tom projektu, kako radom na parketu, tako i van njega. Kao i u svakoj novoj organizaciji, naletjeli smo na puno administrativnih problema, ali sada je lakše kada cijelu priču privodimo kraju i iščekujemo početak prvenstva.”
Kako je uopće došlo do tvog odlaska u Kolumbiju?
“Priča je krenula sasvim slučajno. Nazvao me moj agent, Vedran Pavličević, i rekao mi da ima jedno otvaranje za posao u Kolumbiji. Naravno, agent obavijesti svog trenera ili igrača za svako otvaranje kako bi vidio da li trener uopće želi taj posao, tako je i bilo u tom slučaju. Rekao sam Vedranu da vidi što se može napraviti i da sam zainteresiran, ali iskreno nisam previše vjerovao u samome startu da od toga može nešto i biti.”
“Međutim nakon par dana došlo je do razgovora sa ljudima iz kluba i shvatio sam da se priča stvarno zakotrljala. Nakon nešto više od mjesec dana od početka priče i nekoliko intervjua došlo je i do dogovora.”
Možeš li nas detaljnije uvesti u kolumbijsku ligu?
“Iako je bilo najavljeno da će početi puno ranije, prvenstvo kreće 23. listopada. Liga će brojati 12 klubova. Prvo se igra regularni dio, svatko sa svakim po jednu utakmicu, a nakon toga osam momčadi ide u playoff. Kompletno će natjecanje biti gotovo za nešto manje od dva mjeseca. Naime, većina liga u Južnoj Americi se igraju po tom sistemu da bi se uštedjelo što više novaca i da bi se privukli što bolji igrači kako bi samo natjecanje imalo što bolju reputaciju.
Po meni je to krivi način razmišljanja, jer na taj način pate domaći igrači koji igraju možda tri mjeseca godišnje u nekakvom ozbiljnijem ritmu, dok ostalih devet mjeseci zapostave košarku jer moraju raditi kako bi imali nekakva primanja.
Kompletno natjecanje će se igrati u obliku Balona na predivnom karipskom otočju San Andres.”
Kakva je Južna Amerika općenito šta se košarkaških natjecanja tiče?
“Južna Amerika je poželjna destinacija za veliki broj američkih igrača. Pošto su lige kratke, a savezi gledaju da se natjecanja ne preklapaju, dosta igrača samo kruži iz liga u ligu i na taj način zarađuju sasvim solidne novce, puno bolje nego što sa svojom kvalitetom mogu dobiti u Europi.
Dvije najbolje lige su Argentinska i Brazilska. Ostale lige se više manje igraju po nekoliko mjeseci, ovisi od lige do lige, ali plaće igrača su sasvim solidne.
Samo ću reći primjer jedne Venezuele, gdje je trenutno užasna situacija u državi. Veliki broj Venezuelanaca trenutno bježi iz države. Ja u ekipi imam četiri igrača iz Venezuele koji imaju i kolumbijske papire, a i pomoćni trener mi je iz Venezuele, tako da situaciju znam iz prve ruke. Prosječna mjesečna zarada je desetak američkih dolara, dok recimo pizza u restoranu košta oko 20 dolara! Isto kao da kod nas pizza recimo košta 13 tisuća kuna! Gorivo koje je prije pet godina bilo gotovo besplatno, sada je naraslo na cijenu od jednog dolara, a svaki stanovnik ima pravo na 30 litara mjesečno, što nije dovoljno za normalne potrebe. A ako pričamo o košarci, plaće igrača idu do 15-tak tisuća dolara mjesečno!
Međutim, Južna Amerika sve više napreduje u košarci. Ostale zemlje pokušavaju pratiti Brazil i Argentinu, kopiraju sustave rada od tamo, pokušavaju dovoditi Europljane i Amerikance za trenere… Uz mene, klubove u Kolumbiji ove sezone vode treneri iz Argentine, SAD-a i Španjolske.”
Koja su očekivanja u prvenstvu?
“Očekivanja ljudi u klubu su realna, a to je da se proba ući među osam najboljih ekipa. Moja je momčad mlada, bez igrača sa velikim iskustvom igranja profesionalne košarke. Također, ako gledamo platežnu moć, spadamo u donji dom momčadi po plaćama igrača. Za prvu je sezonu najbitnije postaviti klub na zdrave temelje, kako bi se sljedeće sezone lakše radilo i napravilo korak dalje.”
S kakvom momčadi raspolažeš?
“Kao što sam već rekao, momčad je izrazito mlada. Od domaćih igrača, samo dvojica imaju iskustvo igranja prve lige, dok su ostali momci igrali samo lokalne lige. Međutim, iznenađen sam načinom na koji su pristupili radu i koliko su napredovali.
Za razliku od Hrvatske, ovdje se ne moramo baviti time da igrače tjeram da daju sve od sebe. U sportu oni vide svoj bijeg od lošeg života i siromaštva, i kao trener, doživio sam nekoliko jako emotivnih situacija ovdje, o kojima ne želim uopće pričati.”
“Ljudi su u Južnoj Americi jako siromašni, i može se svašta doživjeti i vidjeti… nismo ni svjesni koliko smo sretni, dok ne doživimo neke situacije koje sam ja doživio ovdje. Pored osam domaćih igrača, imamo i četiri Amerikanca, od kojih trojica nikad nisu igrali profesionalno, tako da imamo jako mladu i neiskusnu momčad.
Momčad Titanesa iz Baranquille je prvak četiri godine u nizu, dok još nekoliko momčadi napada naslov ove sezone. Sve te ekipe plaćaju svoje igrače puno više nego mi, kako domaće, tako i strane.
Samo za primjer, momčad domaćina prvenstva sa argentinskim trenerom na čelu, svoja četiri stranca ukupno plaća 30 tisuća dolara mjesečno, dok je moja cijela momčad više od tri puta jeftinija od toga!”
Je li bilo moguće da sa sobom povedeš nekog hrvatskog igrača ili pomoćnog trenera?
“Kad sam saznao da su se ljudi iz kluba odlučili za mene, istog sam trena pitao da li postoji mogućnost da sa sobom povedem jednog trenera iz Hrvatske kao pomoćnika. Imao sam želju da pomognem nekom mladom treneru, kao što je Željko Pavličević u trenu pomogao meni. Razgovarao sam sa više od deset mladih trenera. Plaća nije ništa ekstra, iskreno, radilo se o 1000 dolara mjesečno sa plaćenom kartom, smještajem u istom hotelu gdje sam ja i hranom.
Neki su me treneri odbili jer imaju posao, i to mi je jasno, ali sam ostao šokiran kad me nekoliko mladih, tek diplomiranih ljudi koji nemaju posao odbilo jer, kako kažu, to ja mali novac da bi se išlo van Hrvatske. Ej majstore, biti ćeš četiri mjeseca u Kolumbiji, u predivnom gradu, u hotelu sa bazenom i 20 metara od plaže, imaš tri obroka dnevno i više od duplo veću plaću od prosječnog građanina zemlje u koju ideš… Nemaš radnog iskustva, nemaš posao i to odbijaš – nevjerojatno. Znači, sa normalnim trošenjem nakon četiri mjeseca se može doma vratiti sa 80 posto zarade, i to je malo…
O igračima da ne govorim. Ljudi iz kluba su me molili da dovedem nekog igrača iz Hrvatske, međutim uz najbolju volju nisam bio ni blizu toga. Igrači koji u domaćoj Premijer i Prvoj ligi igraju za 4-5- tisuća kuna, tražili su me iste te cifre u dolarima. Nisam mogao vjerovati.
Nikad mi nije bilo jasno zašto naši treneri za razliku recimo do Srpskih ne vuku svoje ljude za sobom, ali ako je situacija ovakva onda mi je jasno. Imao sam najbolju namjeru, ali nije išlo.”
Ajmo se onda dotaknuti malo domaćih košarkaških tema. Kako komentiraš trenutnu situaciju s trenerskom strukom u Hrvatskoj?
“Situacija sa strukom u Hrvatskoj je jako loša. Trenerska Udruga takoreći ni ne postoji, edukacija trenera je jako loša. Moje je mišljenje da bi se stvarali igrači, prvo se moraju stvoriti treneri. Mora se napraviti dobra atmosfera unutar same trenerske organizacije, da se zna određena hijerarhija i pravila.”
Na primjer, ja sam dobio posao u Kolumbiji, trebam pomoćnika, nazovem predsjednika Trenerske Udruge i on mi daje pet imena, a ja biram. Ali tko je predsjednik i gdje je Udruga? Jadna Tihana se trudi nas trenere zadržati da smo zajedno, imamo Whatsapp grupu i to je to. Međuljudski odnosi u košarci su jako narušeni.”
Radio si i u Križevcima dok su igrali u najjačem rangu hrvatske košarke. Sada Križevaca, ali i mnogih drugih malih sredina koje su nekoć predstavljale neki faktor više nema na košarkaškoj mapi.
“Definitivno, mislim da se mora više raditi na popularizaciji košarke u manjim sredinama, kao i na tome da se teži da klubovi imaju zaposlenog jednog trenera na normalnoj plaći. I tu se opet vraćamo na problem trenera. Jako puno diplomiranih ljudi nema posao, a u klubovima rade ljudi kojima je košarka drugo primanje uz posao koji imaju.
Radio sam kao trener u regiji Sjever, i znam koji su problemi klubova tamo. Regije Sjever i Istok nam doslovno propadaju, izuzev nekoliko klubova u kojima su mlade snage preuzele riječ i radi se jako dobar posao. Kao primjer mogu navesti KK Radnik iz Križevaca, u kojem su svi treneri diplomirani ljudi. Dovoljno je vidjeti što se sve u zadnje vrijeme u Križevcima organizira i na koji su način ti dečki pristupili poslu.
Nedostaje nam takvih ljudi u košarci. Neka se nitko ne ljuti, ali meni je nevjerojatno da Regije Sjever i Istok, izuzev VROS Osijeka, nemaju nijednu sredinu koja je spremna igrati Prvu ligu. Ne govorim o Premijer ligi, već o Prvoj ligi.”
Imaš li vremena pratiti Premijer Ligu?
“Našu Premijer ligu pratim na način da pogledam apsolutno svaku utakmicu, što znači da mi ništa ne može promaknuti. Evo, u prva tri kola sam pogledao doslovno sve utakmice. Za sada me ništa nije previše iznenadilo, svi su rezultati manje više očekivani.
Ajmo reći da je najveće iznenađenje poraz Zadra od Škrljeva, ali Škrljevo ima konstantu već godinama. Oni su pokazatelj kako se klub treba odnositi prema treneru. Trener Damir Rajković tamo radi izvrstan posao, a Uprava stoji iza njega te igrači kad dolaze znaju tko je gazda i hijerarhija se zna. Imao je trener Rajković u jednom trenu lošije rezultate, ali Uprava je stala iza njega i to je kemija koja mora postojati da bi se radio pravi rezultat.
Slična je situacija bila sa Damirom Milačićem u Alkaru, i to je također bila lijepa priča.
Iako je izgubila od Splita, Cibona prikazuje odličnu košarku i po meni su za sada favoriti, ali rano je govoriti o tome. Zadar se još traži, izgubili su doma od Splita, ali nadam se da će doći na svoje, a Splitu bi ovo mogao biti dobar poguranac za dalje.
Šibenik ima nikad mlađu momčad, vjerujem da će Milačić to posložiti, ali unatoč pobjedi u Škrljevu, neminovno je da se dovedu pojačanja ukoliko se misli izbjeći borba za ostanak.
Osijek me je najviše iznenadio, Puntamika očekivano sa ovako dobrim sastavom niže dobre rezultate, dok me je iznenadio poraz Zaboka od Osijeka na domaćem terenu, koji su ipak anulirali gostujućom pobjedom nad Šibenikom.
Gorica više manje uvijek ista. Josip Sesar ima svoj stil koji vraća dobre rezultate i o tome se nema što ni reći. Osvježenje u ligi će sigurno biti Cedevita Junior, koja po meni ima razloga pucati na prva četiri mjesta.
Bez pobjede su još uvijek Furnir i Alkar. Furnir ima solidnu momčad, ali je imala dosta težak raspored tako da im se još ne vidi prava snaga. Alkar je najkasnije sastavio momčad, ali nadam se da će i oni rasti iz utakmice u utakmicu. Alkar je klub za koji navijam svim srcem, odmah uz bok mom Zadru, i nadam se da će trener Marko Trninić uspjeti stvoriti dobru atmosferu kako bi Alkar i dogodine bio tu gdje je i sada.”
Kakve te emocije vežu za KK Zadar?
“Za mene uvijek bolna tema. Nikome ne priznajem da taj klub voli više od mene. Još u ratno vrijeme me otac vodio na utakmice, kolekcionar sam starih utakmica Zadra, knjiga, i svega što je vezano za klub, što može potvrditi i Krešo Butić, koji radi na otvaranju Muzeja posvećenom Zadarskoj košarci.
Nažalost, nikad nisam dobio šansu raditi u klubu. Moj jedini kontakt vezan za posao u klubu je bio kad me je Ante Matulović zvao da mu budem pomoćni trener. Bio bih to prihvatio odmah, ali u tom sam trenutku imao otvorenu ponudu Škrljeva za glavnog trenera, dok šjor Ante još nije bio postavljen za trenera Zadra i situacija oko toga nije bila sigurna, pa sam odlučio prihvatiti Škrljevo da ne ostanem bez obje opcije, a skoro sam dvije godine bio bez posla.
Naravno da me boli što nikad prije ni kasnije nije bilo poziva. Ipak sam dijete grada, diplomirani sam trener sa solidnim iskustvom za svoje godine i kao takav očekivao sam da će me se netko sjetiti.
Prošlog se ljeta tražio trener kadeta. Vidio sam u medijima da su tu poziciju odbili nekoliko trenera, dok sam ja doma stajao bez posla. Imam obitelj, dvoje male djece i trebao mi je posao. Pošto gospodina Tihomira Bujana znam duže vrijeme, pozvao sam ga na razgovor i ponudio se za posao. Nisam dobio konkretan odgovor ni razloge zašto me se nije zvalo, a na kraju je posao dobio moj pomoćnik iz Jazina, Toni Matešić koji je u tom trenu bio trener seniorske ekipe ŽKK Zadar.
Naravno da nikome ništa ne zamjeram, gospodin Bujan je voditelj Omladinskog pogona i kao takav ima pravo odlučiti koje trenere želi staviti na koju poziciju. To je bila njegova poslovna i profesionalna odluka. Njegovim su se dolaskom u Omladinski pogon stvari pomakle na bolje, o čemu najbolje govore rezultati selekcija, a i suradnja sa Jazinama i Pet bunara, u kojima mladi igrači imaju šansu igranja seniorskog ranga.
Više se iskreno sa tim stvarima ne zamaram. Ako dođe vrijeme da budem dio kolektiva KK Zadar, doći će, ako ne, opet dobro. Meni je najbitnije da imam šansu raditi ono što volim i da od toga mogu prehraniti svoju obitelj. Ako to ne može biti doma. Ima sredina u kojima se može.
Inače, moj petogodišnji sin trenira u ŠK Zadar. Obožava košarku i dobro mu ide.”
Koji su tvoji trenerski idoli i od koga si najviše naučio?
“Od trenera najviše su na mene u startu igračke karijere utjecali Zoran Veselinović Vespa, a kasnije Željko Pribanović Gaga, koji me je i uveo u trenerski posao. Od njih sam dvoje dobio temelje, koje sam kasnije nadograđivao.
Dok sam bio dijete trener Zadra bio je Danijel Jusup, kojeg smatram jednog od najboljih naših trenera. Nevjerojatno je koliku je taj čovjek nepravdu doživio kroz sve ove godine svoje karijere, a sigurno je osoba koja je danas trebala biti na jednoj od vodećih funkcija u savezu ili KK Zadru.
Od trenera koji su danas na sceni najviše cijenim Damira Milačića. Prvo, smatram ga odličnim prijateljem, a pored toga i trenerom. Isto kao što sam rekao za Jusupa, tako kažem i za njega – nepravedno je da nije dobio šansu raditi u nekoj jačoj sredini, ali ispred njega je još dosta godina karijere. Rijetko koji trener pristupa radu kako pristupa on. U trenutku mi je došlo da se ostavim trenerskog posla, ali kada sam došao do te točke razgovori s njim su mi puno pomogli. Ima strašnu energiju, neviđenu. Nadam se da ćemo jednoga dana imati priliku raditi zajedno, volio bih mu biti pomoćnik i učiti od njega. Slobodno mogu reći da mi je on trenutno trenerski idol. Evo, i dok sam u Kolumbiji čujemo se doslovno svaki dan.
Od starijih trenera uvijek sam cijenio rad Dude Ivkovića i Svetislava Pešića, dok mi je u karijeri neizmjerno pomogao rad sa Željkom Pavličevićem u Libiji. Raditi sa čovjekom sa takvim iskustvom je neopisivo. Znali smo šetati ujutro po nekoliko sati Tripolijem, trener bi pričao priče iz svoje karijere a ja bi slušao. Neopisivo iskustvo koje mi je jako pomoglo u ovom angažmanu u Kolumbiji. Izvrstan trener, a još bolji čovjek…”
Imaš li već sada neke planove za budućnost?
“Ljudi iz kluba bi željeli da dođem u Kolumbiju i sljedeće sezone, ali o tome ćemo nakon završetka ove. U Hrvatsku bi se trebao vratiti u prosincu, ovisi o tome do kojeg ćemo stadija natjecanja dogurati. Otvoren sam za sve opcije, od Hrvatske do inozemstva, a ne bi imao ništa protiv ni da se vratim u Kolumbiju.
Želja mi je jednog dana voditi Zadar, kao i svakome treneru iz Zadra, ali pored Zadra volio bih raditi u sredinama kao što su Šibenik ili Alkar, koje imaju košarkašku tradiciju i navijače koji dolaze svaku utakmicu.”
Luki puno hvala što je izdvojio vrijeme za naš Portal te mu želimo puno sreće, kako u prvenstvu, tako i u cijeloj trenerskoj karijeri koja je pred njim!