Iz Zadra vape za osamdeset i šestom, iz Splita za nekadašnjim vremenima u kontekstu svih sportova. Jugoplastika je bila pojam europske košarke, baš kao i Šibenka, ali i Zadar. Tri imena za zlatne knjige europske kraljice igara. Kada bismo slagali dream-team sastav od sva tri kluba iz 80-tih godina prošlog stoljeća, dobili bismo jednog i neprikosnovenog prvaka Europe za cijelo desetljeće, a i ono kasnije ako treba. Za takvu dinastiju ne treba nam čak ni Cibona koja je te iste ’86. obranila europski naslov u Budimpešti. Istina je, ne bi loše sjela ni Ciboni ta stara vremena, ali je dojam da je u Zagrebu za košarku već poslovično prisutna pojava rajskog vrta, koji nikako da svrati na gostovanje u Dalmaciju.
Zadar je uvijek imao sve, ali trenutno nema tri najvažnije stvari koje mu trebaju već od danas. Priznajem i ja, da mi je kao čovjeku iz Rijeke koji je na Višnjik stigao izvijestiti o utakmici Kvarnera sa Zadrom bilo teško. Iako za razliku od svakog prosječnog Zadranina nemam pojma što to znači voljeti taj klub, što znači za njega gajiti bilo kakve osjećaje, ne treba biti najvećim kroničarom Zadra u povijesti da se dokuči što se to zapravo događa. Nema ljudi, ni na parketu, ni na tribinama, nema ni kvalitetne sportske politike koja bi ga iz gliba mogla izvući. Da ste to rekli prije deset godina, da će Ante Nazor jedva sakupiti deset igrača za popunjavanje sastava u jednoj utakmici, ljudi bi vas u najmanju ruku gledali jako čudno.
Otišao je Glenn Cosey. Jasno, ne radi se tu o Jubyju Jonhsonu koji će se jednog dana sigurno vratiti Zadru, radi se samo o Coseyu koji je došao, uzeo novac i otišao po još novca. Još su ranije Zadrani (potpuno nepromišljeno!!!) otpustili Henrika Širka koji bi im danas došao poput kakve zlatne poluge. Makar za trening, ali sigurni smo da bi i na utakmici odigrao barem poluvrijeme. Nema ni Drage Pašalića, što je još i najmanja boljka s obzirom na prilično pristojnu unutarnju liniju. Još povrh svega, ozlijedio se Marko Ramljak, jer jasno, jedna nesreća nosi drugu…
Protiv Kvarnera igrala su praktički samo osmorica. Ne računamo tu nešto manje od četiri minute Marija Špalete, kao niti to da je od jučer punoljetni Toni Jelenković grijao klupu, doslovce, da se Zadrane ne kazni zbog premalog broja igrača na u rosteru. Slažete se da je to tužno?
U najkošarkaškijem gradu u Hrvatskoj logično je da postoji baza od, podcrtavamo, minimalno dvadeset igrača koji u svakom trenutku mogu skinuti trenirku i istrčati na parket u bilo kakvoj utakmici. Neovisno o tome radi li se o osmini finala domaćeg kupa protiv KK Gornji Muć ili o kakvoj europskoj utakmici koje Zadar, vjerovali ili ne, agitiranjem ULEB-u želi igrati u Eurokupu sljedeće sezone. Ovakav bi bio samo savršeno pripremljena porcija topovskog mesa za dobrih sedamdeset posto sudionika tog nadmetanja.
Osim što nema više od deset igrača za treninge i utakmice, Zadar nema ni adekvatnu sportsku politiku što u potpunosti prisnažuju popisi juniorskih i kadetskih reprezentacija u kojima Zadar nema ali baš NI JEDNOG igrača. Je li moguće da se djeca više ne rađaju s loptom u ruci? Treba li vratiti kult Jazina i Višnjik pretvoriti u spomenik mračnom razdoblju ZD-košarke? Ta je dvorana već odavno izgubila prefiks nove, a trofeja još vidjela nije… Uzgred rečeno, sportska politika otjerala je gro A-1 igrača iz svoga kluba. Petar Marić, Šime Špralja i Šime Olivari su u Kvarneru, četvorica su u Zagrebu, Petani i Vrkić u Šibeniku, Zrnić u Gorici, a gdje su još sva ona imena koja su vani…
I ono što je od svega zapravo najtužnije jest da na Višnjik dolazi sve manje navijača. Uvaženi kolega Jure Perišić sa zadarskog Novog radija (svi su čuli onaj skup emocija nakon što je Delaš srušio Cibonu!) na moje pitanje koliko ima gledatelja na utakmici s Kvarnerom postavio mi je protupitanje: Pa je l’ ima uopće ikog u dvorani? Izbrojali smo odokativnom metodom oko 600 ljudi, što je izvrsna brojka u slučaju da smo se tada nalazili u bilo kojoj drugoj dvorani, ali ne i za Višnjik koji bi, da nije bilo stotinjak grlatih i uvijek vjernih pripadnika Tornada odjekivao škriputanjem tenisica po parketu.
Što bi trebalo promijeniti da se Zadar vrati na košarkašku kartu bilo čega? Sve. Osim klupe koja na čelu sa Antom Nazorom, uz produžene ruke – Franka Sterle, Marija Mandira i Ante Matulovića radi nešto od gotovo ničega. Uprava bi i bez priziva savjesti (čitaj, gradonačelnikovog miga) morala odstupiti, ali… Tko bi preuzeo? U vremenima kad se veći dio košarkaške javnosti zgražava nad opstojnošću svih klubova, kad se ukazuje na političke igre koje su u velikom broju navrata i zapisane kroz brojne video-materijale, kad se sve više komentira i (auto)izbor izbornika reprezentacije…
Jasno, pod pretpostavkom da se kvalificiraju za doigravanje, bojim se da bi ovo uistinu mogla biti posljednja prilika za nacionalnu titulu Zadra u sljedećih jako puno godina, ne promijeni li se nešto. Najprije u klubu, a onda i u cijeloj HR-košarci iz korijena. Ovu desetoricu Nazor može, a uvjerenja sam i da hoće na najbolji način pripremiti za završnih mjesec dana sezone. Rezultat? Cedevitu i Cibonu već su ionako puno puta dobivali. Vratit će se tada i Tornado, Zadar će opet gorjeti u inat onima koji ga sustavno srozavao. Jure Perišić će opet skupljati klikove na raznim video-servisima, a ja ću se potruditi da mu među prvima stisnem ruku