Damir Šolman rodio se i odrastao u Zagrebu, prve košarkaške korake napravio je u Mladosti, u kojoj je igrao s još jednim legendarnim igračem Nikolom Plećašom.
Obojicu je Petar Skansi pozvao u Jugoplastiku, no Plećaš je na užas suigrača iz Mladosti izabrao odlazak u omraženog gradskog rivala Lokomotivu. Odlazak dvojice najboljih igrača bio je udarac od kojeg se Mladost nikad nije oporavila, bio je to kraj njihovih prvoligaških ambicija, a svi kasniji uspjesi koje su Plećaš i Šolman postizali u klubovima i reprezentaciji bili su bolan podsjetnik na propuštenu priliku da i oni postanu dio elitnog društva. Tek što su otišli iz Mladosti, Šolman i Plećaš okitili su se olimpijskim srebrom u Meksiku, dvije godine potom i svjetskim zlatom u Ljubljani, a tri godine nakon odlaska iz kluba čuvali su jedan drugoga u utakmici koja je odlučivala o državnom prvaku…
Damir je po svom karakteru miran i staložen, a to kako se brzo stopio s temperamentnim i bučnim Splitom i Dalmacijom, i kako je od “gospona” brzo postao “šjor”, većini je do dan danas potpuno neobjašnjivo. No kako se u životu baš ništa ne događa slučajno, tako ni Damirov dolazak u Split ni brza prilagodba nisu slučajni. Jednostavno, do toga je prije ili kasnije moralo doći, ako ni zbog čega drugog, ono zbog nevjerojatne koincidencije da je anagram njegova imena – Miran Dalmoš! Dakle, Damir Šolman je ustvari – Miran Dalmoš! A upravo je ta njegova mirnoća i staloženost bila i te kako korisna. Srčani i temperamenti Splićani teško su proživljavali poraze, a u takvim je situacijama upravo Damir bio dovoljno hladan da stane između sudaca i svojih suigrača, koji su mu često prigovarali da se ”ne zna ni naljutit’ ‘ka čovik”.
Pripadao sam generaciji koja je sport prije svega smatrala nadmetanjem i viteštvom!
Premda je kroz klupsku i reprezentativnu karijeru Damir ostvario mnogo toga i osvojio bezbroj medalja, naslova i priznanja, teško da bi ga u kratkim crtama išta bolje opisalo od dva šuta, jednoga koji je zabio te drugoga koji nije ni uputio prema košu. Prvi je, naravno, šut za pobjedu u majstorici protiv Bosne 1977. godine, a drugi je onaj iz Tel Aviva, iz finala Kupa prvaka 1972. godine protiv Ignisa iz Varesea, koji nije ni uputio prema obruču zbog toga što su ga dva protivnička igrača faulirala prije negoli je i uhvatio loptu.
– Talijani su promašili svoj zadnji napad 17 sekundi prije kraja, loptu je uhvatio Manović, koji je poveo sredinom terena, Rato je trčao s desne strane a ja s lijeve. Bio sam malo ispred obojice i Manović je dodao loptu meni, ali ja tu loptu nikad nisam prihvatio u ruke. Da jesam, sigurno bih je dodao Rati ili šutnuo, pa pogodio ili promašio, Bože moj, ni prvi ni zadnji put, i promašaji su dio utakmice. Međutim, ja tu loptu nikad nisam ni uhvatio u ruke. Čim je došla do mene, faulirala su me dva talijanska igrača, suci nisu ništa svirali, lopta se otkotrljala u ruke Meneghinu, koji ju je zadržao tih nekoliko sekundi do kraja utakmice i sve je bilo gotovo. Mi smo, naravno, poludjeli na suce, ali od svega toga nije bilo ništa. Ima jedna fantastična fotografija na kojoj sjedim na parketu dvorane u Tel Avivu spuštene glave, koja možda i najbolje oslikava kako sam se tad osjećao… – kazao je Šolman.
Nakon 16 odigranih sezona Damir je uspješnu karijeru zaključio spektakularnom oproštajnom utakmicom kombinirane momčadi Jugoplastike i selekcije Zvijezde prijatelji, u koju je uvrstio europske velikane Waynea Brabendera, Renza Barivieru i Pierluigija Marzoratija te bivše suigrače iz reprezentacije Krešimira Ćosića, Željka Jerkova, Rajka Žižića, Dragana Kićanovića, Dražena Dalipagića, Zorana Slavnića… Krcate Gripe ispratile su ga 10. lipnja 1983. godine ovacijama s parketa nakon 12 minuta i 12 sekundi igre, kapetansku vrpcu predao je Željku Poljaku, a onda je krenuo prema svlačionici dok su gledatelji tisućama žutih karanfila zasipali parket s kojeg je otišao u zasluženu igračku mirovinu.
Omiljeni lik u klubu i u reprezentaciji bivše države, u 14 sezona koliko je nosio žuti dres Jugoplastike, postigao je 6.156 koševa, osvojio je šest trofeja, dva prvenstva, tri Kupa i Kup Radivoja Koraća, a jednako je bio uspješan i u dresu reprezentacije. Kad je odlučio povući se, bio je među top deset igrača u svim relevantnim statističkim kategorijama, odigrao je 226 utakmica, zabio 1.785 koševa, osvojio sedam medalja na najvećim natjecanjima, a četiri puta bio je biran i u reprezentaciju Europe!
Na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima Šolman je odigrao 68 utakmica i zabio 419 koševa, osvojio je dva olimpijska srebra, zlato i srebro na svjetskim prvenstvima te dva zlata i srebro na europskim prvenstvima. Tome treba dodati i dvije zlatne medalje s Mediteranskih igara i pet zlatnih medalja osvojenih na Balkanijadama. Ukupno je u reprezentativnoj karijeri osvojio čak 14 medalja!
Počivao u miru!