Imam tu sreću da mi kolumne izlaze petkom, a da su oni ove zime u znaku praznika. Najprije smo si čestitali Božić, a sad ćemo si međusobno poželjeti sve najbolje u novoj godini koja nam je netom stigla. Čisto iz respekta prema vama, dragi čitatelji, ja ću prve retke ovotjednog izdanja Buzzera posvetiti upravo vama. Uz to što vam želim svako dobro i sve ono što se može nazvati srećom, valja mi se i od srca zahvaliti na svakoj kritici, bila ona više ili manje konstruktivna, na svakoj pohvali, ali i pokudi koja tim više angažira našu ekipu na Crošarci.
Prošlu smo godinu lijepo završili. Dario Šarić u svojoj areni Abdi Ipekci pokazao je zašto ga volimo. Zvezda je bila blizu senzaciji, ali do nje nije stigla, samo zahvaljujući mladom šibenskom asu. Bio je to kraj samo jedne u nizu košarkaških godina za zemlju u tranziciji. Iako je Hrvatska u ekonomskom i općerazvojnom smislu taj epitet izgubila još tamo negdje koncem prošlog desetljeća, u pogledu ispod obruča još se uvijek traži. Drže je pojedinci poput Darija, ali i svih onih koje sam već spominjao kroz prethodne tjedne. Nije se puno toga promijenilo u trenutku u kojem su se kazaljke sinoć spojile, ali treba se odnekud krenuti. Početak godine u tom smislu mogao bi biti referentna točka za nastavak pozitivnih promjena u već poslovično učmalim domaćim vodama.
Ponovit ćemo, samo zbog dramaturgije da košarka ne stoji. Slavlja traju kratko, a trofeji su i više nego prolazni. Danas jesi, a sutra možda već nisi. Pamte se i pišu samo oni koji su najbolji. Ako ne kao igrači, onda kao vizionari, oni koji košarku mijenjaju i čine još ljepšom. U tom će pravcu razmišljanja dalje nastaviti i Buzzer-Beater. Može li pozitivnije – uvijek može!
Naša je košarka puna lijepih priča. One većinom tjeraju na nostalgiju, poput Plećašove ere u Lokomotivi, Krešine, Draženove, Jugoplastikine, i tako dalje. Kroz sljedećih pedeset tjedana u novoj godini pokušat ćemo predstaviti pedeset pozitivnih, naoko različitih, ali iskonski povezanih priča. Njima je u naravi zajedničko da su nove, aktualne i današnje. Vraćaju vjeru u pravi sustav vrijednosti koji je nestao u kolektivnoj letargiji. Znate i sami da košarka letargiju ne poznaje…
Čitati o omladinskom pogonu Zagreba, o Maliganima, Baldekinu ili o košarkaškim sredinama koje se vraćaju u prvi plan poput Dubrovnika ili Karlovca pravi je gušt. Vjerujte, jednako je lijepo pisati o svemu tome. O ljudima koji su pokretači svega, pojedincima koji su u centru događaja, nerijetko samozatajni i daleko od mikrofona odnosno kamera. A baš se takvima treba nakloniti…
Donijeli smo odluku i još jednom u zrak digli čašu radosti. A sad, valja samo naoštriti pera i pronositi riječi o pravim stvarima u godini istine. Jer, neće proći dugo, a stići će i 2017. godina u kojoj se opet možda budemo radovali pred malim ekranima. Do tad – živimo samo ono što imamo.