Plan(inić) nije (U)kič!

Nerijetko su, uči nas život, ona najčešće postavljana pitanja upravo ta za čijim smo odgovorima spremni tragati cijelu vječnost, inspiraciju pritom pronalazeći u nadi da od puke zadovoljštine trenutnom spoznajom, postoji i nešto više.
Tako će se pripadnici „grubljeg spola“ na dnevnoj bazi  uzaludno zapitati: „Pa čekaj, kako sad, nećemo na kavu, a rekla je? S kojeg je „taj“ Luka Dončić, u biti planeta?, Dušane Kecmane, je li tih 0.6 zaista bilo dovoljno? Koliko traje oporavak nakon Rozićevog lakta?“
Na ovo posljednje odgovoriti bi mogli i preživjeli svjedoci, iako je opravdana sumnja da ne postoji toliko „Newtona“ koliko je u istome sile…

S vremena na vrijeme, košarkaškim će zaljubljenicima, sasvim sigurno, kroz glavu prostrujati i jedno od većih pitanja radosti loptanja pod obručima koje glasi: „gdje je nestao play?“ Kako bi pokušali iznaći taj teško dokučiv odgovor, potrebno je sintetizirati mnoštvo različitih znanja, perspektiva i mišljenja.

I laici će konstatirati kako košarkaška ekipa počiva na kvalitetnom playmakeru u kombinaciji sa centrom.  Bitno je, stoga, utvrditi odlike koje krase vrhunskog playmakera u nastajanju.

U svrhu što preciznije elaboracije, evo što na tu temu doktor društvenih znanosti  i redoviti sveučilišni profesor Slavko Trninić, veličina za koju je Toni Kukoč izjavio:

Mislim da nas je Slavko Trninić napravio igračima. Znaš, to je bio period kad nam nije smetalo cijeli dan ostati u dvorani i raditi, upijali smo sve, i košarkaški fundamenti ušli su nam u krv toliko da bih i u tri ujutro, direktno iz kreveta, mogao odmah igrati košarku.“ Ističe na jednom od seminara: playmaker je osoba autonomne ličnosti, sposobna držati visoku koncentraciju, posjeduje sposobnost kontrole igre, stalnog otvaranja prostora te visokog stupnja razumijevanja igre.“

Važan je za napomenuti i element uživanja u izvedbi, koji prema dr. Trniniću svjedoči o indikatoru unutarnje motivacije, odnosno igračevoj percepciji košarke kao igre, što je danas rijetkost, odnosno, ozbiljan problem, budući da su motivi većinom ekstrinzične prirode, uslijed čega se igrači košarke ne igraju, već istu igraju. Nakon postavljanja tih osnovnih postulata, lakše je razumjeti da se u zamršenom procesu postajanja vrhunskim nositeljem igre mnogi zagube.

Primjeri igrača koji su kroz povijest hrvatske košarke mogli objediniti sve potrebite karakteristike vrhunskoga „stvaratelja igre“ tako ostaju rijetki. Priča poprima i pomalo apsurdnu dimenziju, uzmemo li u obzir da najveći među njima – Krešimir Ćosić i Toni Kukoč (pa čak i Dražen Petrović) nisu istinski playmakeri. Izuzev navedenih, Josip „Pino“ Gjergja  i(li)  Ratomir Tvrdić, čiji su pandan danas Miloš Teodosić, i(li) Sergio Rodriguez, općenito „pass first“ profil su igrača, koji u modernoj košarci sve rjeđe srećemo.

Vanserijski pojedinci, poput gore navedenih, pronaći će svoje mjesto pod suncem, no činjenica je da na tržištu, nedvojbeno dominira, kako ponuda, tako i potražnja „combo-guardova“ , što u određenoj mjeri doprinosi „deplaymakerizaciji“. Primjere ne trebamo tražiti dalje od vlastitog dvorišta. Kratkovidnoj politici klupskih uprava fokus rijetko seže dalje od tekuće sezone i uspjeha – sada i odmah. Na taj način, (in)direktno se utječe na vođenje ekipe, budući da treneri nose breme rezultatskog imperativa i imaju vrlo malo prostora, još važnije vremena, za slobodno uvođenje potentnih pojedinca u sustav, uslijed čega se, iz sezone u sezonu, okosnica temelji na „provjerenim igračima“ i stranim „one season stand“ akvizicijama. U posljednjih 5 sezona kroz redove zagrebačke Cedevite prodefiliralo je tako čak 14 stranih playmakera. Pomalo je neozbiljno diskreditirati najzdraviji projekt hrvatskog sporta, no nije li, upravo tih 5 sezona koliko je potrebno za potpuno igračko dozrijevanje playmakera, moglo Hrvatskoj, napokon „izbaciti“ kvalitetnog lidera nacionalne vrste? Minutaža i(li) mjesto u ekipi nisu dovoljni. Neminovno je, da se ekipa izgradi, upravo oko tog pojedinca, projekta. Nažalost, prolaze već 3 sezone, otkako jedan takav, revno čeka na svojih 5 minuta, svjestan činjenice da će u slučaju pogreške ili promašenog otvorenog šuta, ponovno sjesti na klupu. Naposljetku, navući će i on taj pobjedonosni osmijeh prvaka države, svjestan ipak, da više od polovice slavljenika, vidi posljednji puta u životu. Ruku na srce, južnije, ne i manje tužnije, svjedoče da ni 1001 prilika nije dovoljna, kada se ne koristi na pravi način.

Postavlja se, također, pitanje koliko je na hrvatskoj košarkaškoj sceni prisutno pojedinaca koji svojim znanjem, inovativnošću i pristupom garantiraju da potencijal mogu usmjeriti ka ostvarenju. To je, svakako ključno. Protupitanje struke, moglo bi glasiti: „kako ni iz čega stvoriti nešto?“ S time se javnost svesrdno odbija pomiriti.

Nakon najveće tragedije hrvatskog sporta, gubitka Dražena, „play-adu“ su predvodili  Vladan Alanović, Alan Gregov, Damir Mulaomerović, kasnije i  Vladimir Krstić, a vrlo skoro počela je era Zorana Planinića, Marka Popovića i Roka-Lenija Ukića (čak i Krune Simona, još jednog „kreatora“). Uslijed brojnih rezultatskih neuspjeha, nastaje sveopće uvriježena fraza kako je ključ upravo to što Hrvatska „više nema playa“. Pomalo paradoksalno, budući da su od „post-Draženove“ ere do danas, upravo, recentni akteri, ono najbolje što je Hrvatska ikada imala, uzmemo li igračke kvalitete spomenutih u obzir. Problem je, izvjesno, druge prirode. Vođeni beskrajnim talentom i lucidnošću pojedinaca (Dražen, Kukoč, Rađa, Komazec, Perasović..) kakvih danas, činjenično, ne posjedujemo, u Hrvatskoj smo si priskrbili, potpuno nezasluženo, kult košarkaške velesile.

Što karakterizira, ne samo košarku i sport, koliko manjak objektivnost društva u cjelini. Iz prvenstva u prvenstvo opiremo se tako pljuskama vlastite prosječnosti.  Pod krinkom raznih izlika, nesvjesni da su sva postignuća naše košarke, zapravo plod krvi i znoja neponovljivih indvidualaca, koje smo danas, isto tako, destrukcijom spremni sputati u nastojanju da stvari pokrenu u nekom novom, nekom boljem smjeru. Toksičnost i zakulisne igre naše stvarnosti toliko su surove da iskrene namjere i provedbu istih jamče samo najveći entuzijasti, oni rođeni pobjednici.

Odgovori na postavljene dileme, primiču nam se, brzinom litosfernih ploča pa smo tako dojma da već desetljećima stojimo. Čarobni štapić, kao ni instant rješenje, ne postoji. Neprestani angažman američkih „anonimusa“ i naturalizacija istih to svakako nije. Beskrajno trpljenje nečije stagnacije i blijedih izdanja jer je „naš“? Tek to, nije. Zajedništvo onih najstručnijih, sustavan rad u mlađim uzrastima i kvalitetna domaća liga, to su samo preduvjeti za kvalitetne temelje.

Play, da zaključimo, nije nestao. „Taj“ play, samo nije nastao.

Related Articles