Posljednjih dana hrvatska košarka je u ozbiljnoj situaciji. Nećemo to nazvati problemom, jer to problem nije, ali jest situacija oko koje se čovjek blago zamisli pa, umjesto da gleda tursku sapunicu – izgubi sat vremena razmišljajući o hrvatskoj košarci na globalnoj razini. Ne iz rakursa igrača, trenera, čak ni same igre koja je ionako stvar promjenjivosti. Nekad se igralo hrvatsko finale ABA lige, danas se igra srpsko, tko zna – možda će za dvije godine igrati Budućnost i Sutjeska…
Iako bi se dalo zaključiti da po naslovu impliciram na problem u trokutu Škrljevo – Gorica – Zagreb kojim je okončan regularni dio A-1 lige, nije samo to na stvari. Jer, kad se prespava i zažmiri na jedno oko, podvuče se neka imaginarna crta i kaže – možda im stvarno i nisu pustili. Možda je Zagrebu i zaista bilo svejedno, možda je trener Jusup prije utakmice popio šteku apaurina i sjedio na klupi dok je Davor Konjević trpao. Smijem se dok ovo pišem, jer Jusup je i u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Alpe Adria Kupa protiv Kvarnera 2010, u trenutku kad je imao ukupno trideset koševa prednosti urlao na svoje igrače, i to u tolikoj mjeri da sam ga mogao vrlo jasno čuti što im govori za vrijeme minute odmora na dijametralno suprotnom kraju dvorane.
Nekako mi ta priča ne može držati vodu, ali neka. Kao što rekoh, to nije jedini dio ove ozbiljne situacije koja u sebi ima sadržan politički motiv. On je, možemo reći i lajtmotiv, jer priču drži na zdravim temeljima. Jer, osim podignute prašine oko domaće lige, hrvatska je košarkaška reprezentacija dobila izbornika. Odmah na početku, moram reći da mi se nikako ne sviđa model po kojem se u posljednje vrijeme, od Perasovića do Petrovića izbornici biraju. Umjesto američkog olimpijskog ciklusa (ili više njih), mi trenere biramo za jednu akciju. Aco Petrović dobio je reprezentaciju za proljeće i ljeto, a živo me zanima što će se događati od sljedeće godine kada krene novi sustav kvalifikacija po uzoru na nogometne.
Još uvijek sam pod dojmom dokumentarca o zlatnim vremenima Cibone i Mirku Novoselu. On je, kako je i sam rekao, već uoči puta na jedne Olimpijske igre znao kojih će dvanaest igrača biti pozvano na one za četiri godine. Na sreću, da se malo poigramo sarkazmom, Jugoslavija je imala pet puta više stanovnika od današnje Hrvatske pa je bazen novih igrača bio puno manji. Hrvatska danas ne zna ni koje će igrače zvati u Torino na aktualne olimpijske kvalifikacije, a kamoli da razmišlja o kampanji Tokio 2020. Najbolja stvar je formiranje Stručnog savjeta koji bi trebao raditi sve ono što je nekoć Novosel radio sam. Filtrirati, provjeravati, nadgledati, usmjeravati, jednom riječju – koordinirati radove svih nacionalnih selekcija, od prednatjecateljskih (U-15) do mlađeseniorskih (U-20). Tek će se u Tokiju vidjeti koliko je to tijelo napravilo dobroga ove odnosno prošle godine. I tu sam, moram priznati – skeptičan.
Nijemci su svoje svjetsko nogometno zlato gradili godinama. Joachim Low izrastao je u izbornika Njemačke kao projekt DFB-a, tijela koje se nakon debakla u Portugalu 2004. godine raspadalo na sastavne dijelove. Osim klasične smjene generacije, trebalo je stvari postaviti na noge i krenuti od nule. Zapravo, što pričam… Opet mogu spomenuti čuvenu press-konferenciju Željka Obradovića 2005. godine. Imao je sedam igrača i pet partijanera uz dva ozlijeđena. Bez vizije, kvalitetne podrške košarkaške javnosti… Evo ih, danas su svjetski prvaci, ako izuzmemo američke vanzemaljce koji su ih svladali u madridskom finalu Mundobasketa.
Zagovarao sam nakon “češkog podneva” u Lilleu dolazak Ante Nazora na klupu reprezentacije. Po kafanskim pričama, aktualni trener Zadra odbio je preuzeti kormilo već ovog ljeta, što ne smatram (svojim) porazom ili porazom mojih ideja. Jasno je da bi se eventualnim neplasmanom na Olimpijske igre dobrano uzdrmao Nazorov credo, a on je čovjek koji si u najpotentnijim trenerskim godinama to ne smije dopustiti. Drugim riječima, red je da mu se ponudilo mjesto, red je da je odbio iz navedenih razloga, ali se nadam da mu je obećano upravo mjesto Joachima Lowa za deset godina, jer za to ima sve predispozicije kao čovjek koji je prošao sve mlađe nacionalne selekcije. Za potpunost njegovog dosadašnjeg rada, dao bi mu ovo ljeto u ruke U-20 reprezentaciju da je izvuče iz B-divizije na Europskom prvenstvu u grčkoj Halkidi.
Osim spomenutog A-1 trokuta i povratka Petrovića, politički igrokaz upotpunjuje izjava starog-novog izbornika o starom-novom strancu u reprezentaciji. Ići će se po svijetu tražiti legionare i dalje, u istom onom vremenu u kojem dozrijevaju neki novi klinci koji znaju prevesti loptu preko polovice terena. O svemu ću malo podrobnije sljedećeg tjedna kad se objavi popis kandidata za pripreme. Očekujem Bendera i Žižića, sve ostalo bila bi nacionalna veleizdaja. Furam se na predsjednicu. Vjerujem u novi četverokut koji će nas za jedanaest godina dovesti do titule svjetskih viceprvaka. Nazor i Mance na klupi, Bašić i Marinelli u ulogama razigravača.
Do sljedećeg petka… Sretan Uskrs!