U prethodnom smo članku pisali kako su izgledala pravila od samih početaka košarke sve do 1960. godine. Podsjetimo se, tada je ukinuto ograničenje od 10 sekundi na vlastitoj polovici terena, izbrisana linija koja dijeli igralište na dva dijela, a žene počinju igrati po jednakim pravilima kao i muškarci.
1964. godine svi su shvatili kako košarka postaje sve kompleksnija igra i kako dolazi do čestog mijenjanja pravila. Te se godine sastao tim stručnjaka koji je odlučio ne mijenjati pravila, nego ih sve ponovno pregledati i organizirati, učiniti ih lakšima za čitanje i shvaćanje. Sve su to vjerojatno učinili s ciljem lakših izmjena pravila do kojih bi moglo doći u budućnosti, a upravo to se i dogodilo.
Pravila koja su ukinuta 1960. ponovno zaživljavaju 1968., ali ovaj put s nekim manjim preinakama. Vraćeno je pravilo u kojem igrač može biti maksimalno 10 sekundi na svojoj polovici terena, a time i linija na centru. Međutim, ta pravila su se primjenjivala samo u posljednje 3 minute utakmice, kada se i zaustavljalo vrijeme svaki put nakon što se oglasio sudac. Time su željeli spriječiti pasivnu igru neke momčadi u slučaju neizvjesnog rezultata pred kraj utakmice i učiniti igru još uzbudljivijom. Još jedna preinaka u svijetu europske košarke bila je promjena pravila iz 1948. o silaznoj putanji. Napadačkim igračima je od tog trenutka bilo dozvoljeno da diraju loptu, ali tek nakon što ona dotakne obruč, dok su obrambeni igrači morali čekati da se lopta odbije.
Košarkaška pravila – ozbiljne izmjene
Ozbiljnija promjena pravila dolazi 1972. godine. Posljednje korigirano pravilo o maksimalnih 10 sekundi na svojoj polovici u zadnje 3 minute počinje se primjenjivati na cijelu utakmicu. Broj zamjena igrača smanjuje se na samo pet po utakmici, tj. sedam zamjena u slučaju turnira s više od 5 utakmica. Uvodi se pojam današnjeg bonusa, a momčad je u bonusu nakon 10 načinjenih prekršaja. Te je godine, po tko zna koji put, opet izmjenjeno pravilo o silaznoj putanji. Sada su i obrambeni i napadački igrači smjeli dotaknuti loptu nakon što udari u obruč ili ako je u kontaktu s obručem.
1976. godine uvedeno je jedno simpatično pravilo koje je išlo u korist napadačkoj ekipi. Takozvano „tri umjesto dva“ pravilo davalo je igraču priliku da šutira treće slobodno bacanje ukoliko je promašio jedno od prva dva bacanja. Dakle, možemo reći da je bila veća kazna obrambenoj, odnosno nagrada napadačkoj momčadi u slučaju prekršaja, nego što je to danas.
Nije prošlo puno vremena do sljedećih preinaka. Ekipa koja je ušla u bonus, koji je bio nakon 10 prekršaja, od 1980. godine to čini nakon 8 prekršaja. Osim pravila koja su utjecala na igrače i njihovu igru, uvedeno je i jedno novo pravilo, za trenere. Prije navedene godine sudac je imao pravo trenera bilo koje momčadi izbaciti s utakmice kada je god htio, ovisno o njegovom ponašanju. Sada je trener smio biti izbačen tek nakon što mu sudci udijele tri tehničke greške. Ta odredba dala je trenerima veću slobodu govora koju su itekako koristili.
1984. godine shvatili su da slobodna bacanja previše idu u korist napadačima. Da bi to promijenili, staro „tri umjesto dva“ pravilo zamijenili su novim – „jedan plus jedan“. Sada igrač nema dodatno bacanje ako jedno od dva promaši, već mora zabiti prvo da bi uopće imao priliku šutirati drugo. Ako je igrač slučajno promašio prvo, nije čak bilo niti napadačkog skoka, nego je lopta odmah išla u posjed obrambene ekipe. Kako bi to kompenzirali, uveli su revolucionalno pravilo po uzoru na NBA ligu – liniju iza koje šut vrijedi tri poena, poznatu tricu. U Americi su tricu uveli pet godina ranije, u sezoni 1979./1980. Za razliku od NBA lige, gdje je linija bila na 7,25 metara (6,7 u kutu), u Europi je bila na 6,25 metara, i to sve do 2010. godine. Pravilo da je neka ekipa u bonusu nakon 8 prekršaja također se mijenja, na granicu od 5 prekršaja, a ta granica vrijedi i dan danas.