Gotovo svatko tko prati košarku, danas zna sva pravila koja postoje u tom svima nam dragom sportu. Međutim, od početnih 13 pravila koje je propisao sam izumitelj James Naismith igra je s vremenom postajala kompleksnija. Košarka se pojavila u Europi, a dogodio se i košarkaški raskol. Iako se sama igra nije bitno razlikovala, pravila u Americi i Europi postala su drugačija. U sljedećem tekstu pokušat ćemo napisati kronologiju uvođenja i promjena košarkaških pravila u Europi.
Od nastanka košarke 1891. godine do njene pojave u Europi početkom 20. stoljeća pravila su uglavnom svugdje bila ista. Međutim, Naismithovih 13 pravila bilo je poprilično jednostavno napisano, a velik dio toga nije se niti spomenuo. Naprimjer, Naismith je zaboravio propisati koliko je igrača kod svake momčadi dozvoljeno imati na terenu, no na njegovu sreću igra pet na pet s vremenom je postala standard, oko 1900. godine. U to je vrijeme stajalo i pravilo da se igrač koji je zamijenjen više ne može vraćati u igru. To se pravilo mijenjalo više puta; prvi put 1921. kada se igrač smio vratiti samo jednom te 1934. kada je to bilo dozvoljeno dva puta. U početku pravila o prekršajima bila su slična kao u nogometu: prvo za upozorenje, a nakon drugog igrač mora napustiti igru. Ta se granica 1911. pomaknula na 4 prekršaja.
Budući da su se 1936. održavale Olimpijske igre u Berlinu, što je ujedno bilo i prvo košarkaško natjecanje, 1932. formirana je internacionalna košarkaška organizacija (danas poznata kao FIBA) kako bi propisala pravila po kojima će se igrati na natjecanju. Dvije godine poslije izašla su službena pravila, a tada se polako europska košarka počela razlikovati od one američke.
Vjerovali ili ne, jedno od prvih pravila bila je zabrana igranja na travi, a to je značilo da su se u Berlinu na Igrama sve utakmice održale na glinenoj zemlji. U finalu su SAD i Kanada igrali po kiši, a budući da nisu mogli voditi loptu po blatnoj zemlji rezultat je bio premalih 19:8 za SAD. Bilo je očito da će se teren uskoro morati promijeniti. U to vrijeme visina koša postavljena je na 305 centimetara, što je ostalo pravilo do danas. Također je uvedena linija koja prolazi sredinom igrališta te je uvedeno pravilo od maksimalnih 10 sekundi na vlastitoj polovici.
Ovako je to izgledalo u Berlinu 1936. godine:
Pravila se nisu mijenjala sve do 1948. godine, ali u periodu između košarka se i nije previše igrala jer je trajao Drugi svjetski rat. U to je vrijeme uvedeno pravilo od 3 sekunde. Niti jedan igrač nije se smio zadržati duže od 3 sekunde u reketu, koji je tada izgledao ovako:
Osim tog pravila, uvedeno je i pravilo o silaznoj putanji, a sve utakmice igrane su u dvoranama, na parketu. Godinu dana kasnije uvedeno je i vrijeme u kojem se trener smio obraćati igračima, takozvani timeout.
1952. uvedeno je pravilo u kojem se zadnje 3 minute utakmice zaustavlja vrijeme nakon svakog zvižduka sudca. U te posljednje tri minute svaki se prekršaj kažnjavao slobodnim bacanjima protivničke ekipe, što bi mogli nazvati nekom povijesnom inačicom današnjeg bonusa.
Četiri godine kasnije, u Europi se promijenio izgled reketa. Tada je bio uveden oblik trapezoida, kakvim se i zadržao sve do 2010. godine. Budući da je na utakmicama i dalje bio nevelik broj koševa, a napadi svake momčadi znali su biti dosadni i dugi, uvedeno je i pravilo kojim se ograničuje napad, na 30 sekundi po posjedu lopte. Kao što znamo, to će se pravilo još mijenjati.
Do nove promjene pravila dolazi tek 1960. godine. Odlučeno je da će se ukinuti ograničenje od 10 sekundi na svojoj polovici, pravilo iz 1936. Linija koja je dijelila dvije polovice igrališta tako je postala bezvrijedna pa je i ona bila izbrisana. Zanimljiv je podatak da su se do tada pravila za žene bitno razlikovala od onih za muškarce (naprimjer ograničen broj driblinga), a te godine odlučeno je da će od tog trenutka i muškarci i žene imati jednaka pravila.