Utorak ujutro. Sjelo se u jedan od brojnih kafića u centru grada, uzele su se sportske. Svakodnevni ritual običnog čovjeka i građanina u Hrvatskoj. Čitaju se novine, plaća ide. Stigne se tako i do onih malobrojnih stranica o košarci, a o njima slobodno možemo govoriti u jednini. Obično sve stane na jedan A3 list papira, nije bitno. Ljudi su ionako odavno prestali ritualno kupovati (bilo koje) novine, niti moja malenkost ne bi ih čitala toliko da se ne bavi ovim poslom.
Pustite sad to, dragi čitatelji. Nisu bitne sportske, nije bitna ni količina bilo kojeg sporta u njima. Nije bitna ni kava na Korzu, ni prolaznik koji je opet ničim izazvan dijelio letke nekakvih živih zidova u predizborno vrijeme.
Bitna je košarka. Njen status u očima običnog čovjeka i građanina, njena ljepota i šarolikost. Ono zbog čega svakog fanatika ona iz dana u dan privlači pred mali ili veliki ekran. Zbog košarke neki od nas ne spavaju noćima, ne slave Novu godinu u potpunoj opuštenosti, nemaju ni bogzna kakav seksualni život dok ne završi zadnja utakmica Clippersa. A onda je već rano ujutro, kamioni već obično pokupe otpad iz kontejnera, što znači da bi radni narod morao ustati.
Ta ista košarka u Hrvatskoj trebala je proći između Scile i Haribde da bi se netko sjetio vratiti je na TV-ekrane. No, da ne preskačemo scenario, idemo se vratiti na utorak ujutro. Dok se s košarke lagano zapućujemo prema sadržaju stranog nogometa u sportskima, dolazi notifikacija kako je stigao e-mail upućen od strane Hrvatskog košarkaškog saveza. Utorak je, rekoh samom sebi, možda je to samo nalog za šesto kolo A-1 lige. Ona špranca s terminima utakmica koji su još i podcrtani, a svaka utakmica ima svoj broj i točnu lokaciju dvorane. Kao da ne znamo gdje je Trnsko, a gdje su Gripe…
Ali, ne. Nije to bio nalog za šesto kolo domaće lige. Nije čak bila niti vijest o registraciji nekog novog igrača u Jolly (ne znam zašto sam se sjetio baš njih). Prijenosi utakmica. Na javnoj televiziji. Domaće, u zagradi – podebljano i podcrtano A-1 lige. Pustio sam novine na stol i pritom prolio kavu te tako izazvao bijes konobarice i smijeh većine ostalih gostiju birca. Ali, morao sam vidjeti… Kada kreću, koliko će ih biti, tko će biti u prijenosu, morao sam zvati insidere i pitati koliko košta produkcija (čitaj – koja će joj biti kvaliteta)… Sto pitanja… A pametne ljude u životu muče pitanja, ne odgovori…
Sedam utakmica je dakle, dogovoreno, još sedam će ih ostati do kraja regularnog dijela. HTV je lani krenuo (Zagreb – Kaštela je bila prva, opet – ako se ne varam), prenosio i All-star iz Rijeke, i onda stao. Otišao s parketa bez pozdrava sve do finala Prvanstva Hrvatske. Odabir do kraja siječnja nije loš, kada se objektivno gleda. Jolly – Šibenik svakako može, baš kao i Split – Zagreb tjedan kasnije. Dvoboj Alkara i Kvarnera jedva čekam pogledati, iako se nadam da neće biti nemilih scena iz lanjskog sinjskog ogleda u Ligi za prvaka. Nakon toga Alkar će ponovo igrati doma, ponovo na malim ekranima, toga puta protiv Šibenika, a onda će na telku dva puta i Kvarner. Prvo kod GKK-a, a onda i protiv Kaštele. To, četrnaesto kolo zaista nema zanimljivijeg dvoboja, a sve osim dvoznamenkaste pobjede Riječana tog dvadeset i trećeg dana sljedeće godine bilo bi nemalo iznenađenje. Za kraj prvog seta prijenosa – Split na Alkara, i to može.
Ne vidite svi četvrti program? I to isto tako znamo. Loš je drugar taj naš MUX-B signal, malo ga ima pa ga nema, pa treba kalibrirati antenu… Sto muka! Nacionalni Drugi je u zadnje vrijeme okupiran serijama i dokumentarcima, četvrti se u svojoj informativnosti sve više okreće (za svjetske pojmove drugorazrednom) sportu, pa se tako domaća košarka našla u istoj zdjeli salate s gimnastikom, nacionalnim rukometom i veslanjem.
Ma nee, samo se šalimo. Drago nam je da je i vama drago. Drago nam je da je nekom konačno stalo do naše košarke. Da je na HTV-u, ili barem u sportskom programskom odjelu netko lupio šakom o stol i rekao da želi košarku. Pohvaljujemo tu uredničku odluku i nastavljamo plaćati pretplatu, s osmjehom na licu prelazeći cestu do prvog poštanskog ureda ili obližnje banke. Za popunjenost tribina se ne brinemo. Uvijek će na utakmicu doći oni koji žele i oni koji su naumili. Televizija samo daje dodatnu draž, stavlja mlade igrače u izlog i pokazuje vještinu senatora u momčadima.
Istina je dragi čitatelji. Davno su prestale frcati one iskre zbog kojih se svako kolo još do prije samo nekoliko godina napeto čekalo. Nema u Sinju više udica, nema baklji na parketima kao dokaza privrženosti jednom klubu i jednoj boji. Nema niti onog sjaja i dekora, fešti ispred dvorane s igračima nakon pobjede. Vratimo našoj ligi barem razlog da postoji. Dva sata tjedno na TV-ekranima neće je osiromašiti, može je samo promovirati. Stoga, HTV ne zaslužuje ništa drugo doli oba palca gore. Neka se nama naša kraljica igara vratila na male ekrane. I neka je tamo bude dugo!