Bilo je i puno boljih, ali i mnogo gorih košarkaških godina u Hrvatskoj. Ova koja je na izdisaju, realno – nit’ prejako smrdi, nit’ pretjerano miriše. Onako, tu je negdje, na razini prosječnosti kada je se pogleda s određenog odmaka i distance. Klubovi su opet jedno, reprezentacija je nešto sasvim drugo, a to bi se s vremenom moglo promijeniti, barem ako je riječ o nekim zasad još uvijek dalekim godinama. Mogli smo, istina ne predugo slaviti naše reprezentativne uspjehe na ovoljetnoj smotri Europe u Zagrebu, uslijedilo je bolno francusko otrežnjenje. Na žalost igrača i stručnog stožera, sobarice u Lilleu nisu bile toliko naivne…
Kad smo kod te i takve reprezentacije, treba naglasiti da za nju nema službenih utakmica do Eurobasketa 2017. godine. Ako ste pomnije pratili zbivanja na košarkaškim stranicama u tisku ili na kojekakvim news-portalima, to je Europsko prvenstvo tek prije nekoliko dana dobilo svoje organizatore. A mi ga eto, na neki način tek najavljujemo. Ne idemo na Olimpijske igre, nismo ni u kvalifikacijama, još uvijek nemamo izbornika (što će nam?)… Takav pristup trebao bi se promijeniti od listopada 2017. godine kada kreću kvalifikacije za Mundobasket 2019., i to po uzoru na nogometni kvalifikacijski ciklus. Repka će se tek tada, nakon jako dugog izbivanja (od kvalifikacija za EP 2013) vratiti doma… Jedva je čekamo!
Imamo četvoricu u NBA ligi. Imamo Rudija, Duju, Marija i Babu, poker hrvatskih košarkaških asova. Možda ne igraju puno, možda vam se njihova igra u klubovima uopće ne sviđa, ali iza svake sekunde na terenu postoji nešto… Cedevita je u euroligaškoj kremi i nakon božićno-novogodišnjih blagdana, Cibona je također prošla prvi žrvanj u svom natjecanju. Vidite da ipak nije sve tako crno…
Ne smijemo ni to zaboraviti, hrvatska je košarka opet prijatelj s televizijskim kamerama, A-1 liga postaje gledanija, praćenija, zanimljivija sponzorima i samim prijateljima košarke zbog kojih i postoji. Još kad se iz pravilnika izbaci nekoć dekretom anektirani dio o famoznom zaštićenom godištu, odnosno kad se revizijom utvrdi definitivna nelogičnost trenutnog B-ligaškog sustava… Gdje će nam biti kraj!
U sumarnom prikazu 2015. godine zapravo je najvažnije pogledati u budućnost koja mora biti vedra. Preliminarni je dojam da se Savez sa svim svojim tijelima u pravom smislu riječi intenzivirao u konkretnom radu, jasno i vidljivo potpomognut stručnom komisijom koja će, također se čini biti – pun pogodak. Vremena imamo, ono je opet na našoj strani. Već smo i kroz ovu kolumnu spominjali bujnu i raskošnu mladost, momke u koje treba vjerovati. Zubac, Žižić, Mazalin, Bender, Marinelli, Filipović, Rogić… Sve to već imamo, treba li na to uopće i podsjećati? Imamo i vrhunske trenere, stručno vodstvo, baš sav raspoloživi kadar koji će jednom, a neće tome trebati dugo jednu generaciju odvesti do vrha.
Na njenu sreću, ali i na sreću onih koji je iz dana u dan prate, košarka ne miruje. Nema božićno-novogodišnjih stanki, drame u prijelaznim rokovima, transfera u “pet do ponoć”. U košarci je valjda uvijek na satu upravo pet do ponoć, sve nerijetko izgleda baš kao da se svi nekud žure. Vlakovi za uspjeh voze vrlo rijetko, neprepoznatljivi su u odnosu na one koji vas mogu odvesti do dna.
E zato smo mi tu. U svoje osobno ime kao i u ime čitave redakcije Crošarke svim njenim čitateljima, prijateljima i simpatizerima, slučajnim putnicima namjernicima, ali i hejterima želim sve najbolje za Božić. Nadam se da je Buzzer-beater predstavio makar malo osvježenje na košarkaškoj medijskoj sceni u staroj godini i mogu obećati da će već od prvog dana nove godine kada na svjetlo dana izlazi njegovo šesnaesto izdanje biti još bolji. Baš kao i naša, hrvatska košarka. Od Istre do Dunava, od Mure do Prevlake, ali i po čitavom svijetu gdje svoj kruh zarađuju hrvatska košarkaška snaga i pamet.