Da se 1993. godine nije dogodila tragedija, danas bi pedesetdvogodišnji Dražene Petrović u svom Šibeniku sigurno zaigrao basket s klincima pod svojim košem u Ulici Petra Preradovićevoj postavljenim iznad vrata treće garaže brojeći od zgrade u kojoj je živio.

Taj koš pod kojim je Dražen igrao košarku kao klinac, ali i kao već slavni košarkaš španjolskog kraljevskog kluba „Real“ iz Madrida, zbog onih kojima je smetala buka i graja djece koja igraju košarku, pomaknut je na bočni zid kompleksa garaža.

Nakon Draženove smrti pod tim lažnim košem postavljenim na krivotvorenoj lokaciji polažu se vijenci, drže prigodni govori, evociraju uspomene na tog najslavnijeg i najboljeg šibenskog sportaša svih vremena čiji gubitak Šibenik ne može preboljeti. Pri deložaciji koša s izvornog mjesta, na novoj lokaciji nije postavljen originalni obruč nego novi, a i taj je doslovno ubijen kako novi šibenski naraštaji ne bi mogli ni slučajno mogli igrati košarku tamo gdje ju je igrao njihov idol. Taj je koš zatvoren teškim, čvrsto zavarenim metalnim križem kako kroz njega ne bi mogla proći lopta i tako pretvoren u tužnu negaciju svega onoga što je Dražen za života bio i čemu je kao čovjek i sportaš težio. Upravo zbog toga važno je znati istinitu priču o pravom košu u Preradovićevoj pod kojim je Dražen odrastao.

Priča o pravom Draženovom košu počela je prije njegovog rođenja i prije doseljenja obitelji Petrović u Preradovićevu ulicu. Prvi ulični koš u Preradovićevoj bio je postavljen već krajem 1959. godine. Bilo je to 12 godina nakon što je u Šibeniku odigrana prva službena i javna košarkaška utakmica između ekipe šibenske Gimnazije i selekcije Zadra u kojoj je pobijedio Zadar s 14 : 8. Taj prakoš bio je postavljen nad ulazom stambenog bloka s kućnim brojem 10 točno preko puta izvornog Draženovog koša. Taj koš je postojao nekoliko godina, ali se ne zna tko ga je postavio i tko je pod njim igrao košarku.

 

On nije bio izravni preteča koša o kojem govorimo i koji je ušao u šibensku sportsku povijest. Ta čast pripada košu koji je u susjednoj Triglavskoj ulici krajem 1970. godine postavio tadašnji zaljubljenik u košarku, a danas priznati i poznati šibenski slikar, inženjer Dalibor Šikić. Od njegovog koša kreće priča o legendarnom Draženovom košu zato što su pod njim košarku igrali njegovi budući graditelji.

Priča ide ovako. Po završetku studija na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, u Šibenik se 1970. godine vratio i kao elektroničar na poslovima automatizacije i regulacije elektrolize u TLM-u zaposlio mladi inženjer Dalibor Šikić. Volio je košarku i puno je o njoj znao, posebno o profesionalnoj američkoj košarci i zvijezdama NBA lige pa su ga neki njegovi vršnjaci i mlađi momci s Baldekina, koji su bili zagrijani za košarku, doživljavali kao idola. Kako je bio nešto stariji od njih zvali su ga Šef. Košarku je gledao i igrao na igralištu uz nekadašnji DTO Partizan i na školskom igralištu u dvorištu Sjemeništa, gdje je postojao pomični koš postavljen na kotače, te u dvorištu Gimnazije.

-Išao sam u Gimnaziju od 1962. do 1965. godine. Tada nas je košarku učio igrati profesor Ivica Slipčević. Kako sam volio košarku, a u kvartu je bilo još momaka kojima se taj sport sviđao, bilo je normalno napraviti svoj koš. Tada nije bilo tako puno automobila kao danas pa nije bilo teško pronaći prostora za igru i pogodno mjesto za postavljanje koša. U našem slučaju bio je idealan pašaman na skalama obiteljske kuće roditelja moje supruge u Triglavskoj ulici. Obruč je napravio moj otac, a imali smo i nekakvu drvenu tablu. To je bilo dovoljno. – ispričao nam je Dalibor Šikić.

 

Pod tim košem gotovo svakodnevno košarku su igrali Neno Radečić Šu, Ivica Živković, Šime Grubišić Ćipe, Aleksandar Aco Petrović, Željko Stevelić, Dalibor Šikić i još neki momci iz ulice i te gradske četvrti. Kada je Dalibor podigao koš na pašamanu, Dražen je imao samo šest godina.

Nakon što je najveći dio generacije koja je igrala košarku pod košem Dalibora Šikića otišao na odsluženje vojnog roka basket se u Triglavskoj ugasio. Kada su se vratili iz vojske, koša više nije bilo pa su odlučili napraviti novi na nekom zgodnijem i manje prometnom mjestu. Najpogodnije mjesto bio je u Preradovićevoj ulici, upravo tamo gdje je 1959. godine bio postavljen prvi koš, ali ne više pored ulaza u stambenu zgradu nego preko puta, na krovu iznad vrata garaže obitelji Macuka ispred koje je bilo najviše prostora za igru. Izgradnja tog koša bila je prava šibenska funcutarija.

-U to vrijeme nije bilo lako doći do materijala za pravljenje koša. Srećom, uočili smo, u jednom skladištu na Jadriji ploču i obruč. To je tamo ležalo i činilo se da nikome ne treba pa smo odlučili, blago rečeno, uzeti ih na posudbu. Akcija je tekla ovako: Arsen Gavrilovski Čaja je svojim starim, malim drvenim brodom doplovio s Prvića u Šibenik gdje samo ga dočekali Milorad Basić Basa i ja. Otišli smo na Jadriju, uzeli,to jest posudili, koš i prevezli ga na Mandalinu, a odatle autobusom na Baldekin.- ispričao nam je Neno Radečić Šu -Koš u Triglavskoj bio je nešto manjeg promjera od pravog, ali to nikome nije smetalo. Dolazilo je tamo dosta naših vršnjaka, dječaka mlađih od nas, ali i poneki stariji. Aco je bio najveći fanatik među nama. Nikada mu nije bilo dosta i nikada se ne bi umorio – prisjeća se Neno Radečić Šu, jedan začetnika ideje o postavljanju novog koša u Preradovićevoj ulici i glavnih aktera akcije njegove izgradnje.

-Metalne profile za konstrukciju koša i limenu bačvu koju smo napunili kamenjem jer nije bilo drugog načina da se koš učvrsti na krovu iznad vrata garaže, iz TLM-a je donio Slobodan Pavasović Pasa. Metalne profile smo, radeći na krovu garaže, zavarili i koš montirali Željko Vrcić Žika, Jakov Vincek koji je donio svoj aparat za varenje i ja. Bilo je to 1974. godine. Dražen je tada imao deset godina.

Pod tim košem košarka se igrala gotovo devetnaest godina. U početku je glavnu riječ imala ekipa iz Triglavske: Radečić, Živković, Stevelić i Grubišić, a uskoro su počeli dolaziti mlađi momci među kojima su bili, kasnije poznati i uspješni košarkaši i košarkaški treneri: Neven Spahija, Robert Jablan, Ivica Žurić i Dražen Brajković Trato, braća Mario i Damir Klanac i, naravno, Dražen Petrović. Iako je već bio etabliran košarkaš pod tim je košem često igrao i Aco Petrović, a dolazili su još neki prvoligaški košarkaši. Igralo se dva na dva, a pobijedila je ekipa koja je prva postigla 21 poen. Nije se brojao jedan koš – dva poena, već jedan koš – jedan poen, a trica nije postojala ni kao pojam.

-Utakmice su bile tvrde, muške. Kada bi igrali Aco, Neven, Ivica i Robert, svi iz ulice bi ih dolazili gledati ili su s prozora i balkona navijali i komentirali. Dražen je zbilja bio čudo. Čim bi došao iz škole, bacio bi torbu i išao igrati košarku. Takav je bio i kasnije kada je počeo igrati u Šibenki – došao bi s treninga, ne bi se ni tuširao, već bi odmah došao pod koš. Ne znam kako, ali u jednom trenutku više ga nitko nije mogao dobiti. Bio je još klinac, a već je znao provući loptu između nogu. Ostao je isti i kada je postao slavan. Sjećam se, igrao je u Realu, doputovao bi u Šibenik iz Madrida, pozdravio bi na brzinu roditelje i dojurio pod koš. Nakon Draženovog odlaska iz Šibenika došla su pod naš koš neka nova djeca, ali sve je prekinuo rat. Mislim da poslije Draženove smrti 1993. godine, više nije bilo basketa u Preradovićevoj.

Šibenikom još kruži legenda o tome kako je Neven Spahija u Preradovćevu ulicu na oglede s Draženom Petrovićem dovodio tada etablirane igrače iz cijele Jugoslavije, ali ga ni oni nisu mogli pobijediti pa su odlazili su iz Šibenika šireći legendu o Draženu, šibenskom klincu s drugog košarkaškog planeta. Na žalost fotografija iz tog vremena nema. Jedinu poznatu fotografiju Dražena pod Draženovim košem u Preradovićevoj ulici snimio je britanski fotograf David E. Klutho.