Priča o velikom radniku koji je s Peščenice stigao do NBA lige

Ovo nije priča o sportašu. Ovo nije priča o košarci. Ovo nije priča o razvikanoj zvijezdi. Ovo je priča o običnom čovjeku koji se probio u životu i čovjeku koji živi svoj san. Ovo je priča o velikom radniku. Ovo je priča o Damjanu Rudežu.

Košarkaški počeci i avantura u Belgiji

Snajper s Pešćenice rođen je 17. lipnja 1986. godine u Zagrebu u obitelji gdje su roditelji profesori hrvatskog jezika i filozofije. Lud čovjek bi rekao da će njihova djeca nakon više od 30 godina za doručak, ručak i večeru jesti košarku. Ne, nisam pogriješio što sam napisao u množini. Stariji brat bio je prvi Damjanov idol. Nije ni krenuo u školu, a Ivan mu je već uručio loptu u ruke. Mjesto radnje je betonski teren u Kušlanovoj u Republici Pešćenici, kako su joj već tada tepali stanovnici kvarta, a kasnije je popularizirao Željko Malnar.

Roditelji su inzistirali su na čitanju i sviranju instrumenata, a košarka je dolazila tek nakon obavljenih zadataka. Ipak, udaranje lopte bila je njihova ljubav. Sedam godina stariji Ivan polako je stjecao kultni haklerski status igrajući bolje od nekoliko godina starijih dječaka. Nažalost, sa 17 godina teško je ozlijedio koljeno i štafetu je predao najmlađem članu obitelji. Bacio se u trenerske vode gdje 20 godina nakon toga radi odličan posao.

Nakon košarkaških početaka u Maksimiru, Damo prelazi u Zrinjevac gdje igra isključivo vanjske pozicije. U dobi od 16 godina debitirao je za prvu momčad i mnogi su mu predvidjeli veliku karijeru. Njegovo ime spominjalo se u NBA krugovima, a tek nakon što je postao punoljetan iznenadio je sve potpisavši ugovor u Belgiji s Ostendeom. Razlog? Pred njega je bio stavljen sedmogodišnji ugovor sa Zrinjevcem koji nije mogao prihvatiti i svim silama je morao negdje pobjeći. Prvi izlet u tuđinu donio mu je više klupe nego parketa i osjetio je što znači surovi profesionalizam. Izgubio je dvije godine igranja u najosjetljivijoj fazi karijere, ali ono što je sigurno, mentalno je sazrio. Velika potpora u tim trenucima mu je bio suigrač Mirza Teletović.

Nova košarkaška mladost i novi pad

Godina je 2006. i uslijedio je povratak u Hrvatsku. Zagreb je zamijenio Dioklecijanovom palačom, Marjanom i Gripama. Piksi Subotić bio je novi košarkaški otac i vratio mu je vjeru u sport. Druge sezone bio je u ABA ligi na 15,6 poena u prosjeku, a Jasmin Repeša uvrstio ga je među 12 putnika za Olimpijske igre u Peking. Na draftu trebali su ga izabrati Dallas Mavericksi, ali u posljednji tren su se predomislili. Za dječački san, NBA ligu, bilo je potrebno ići težim putem.

U kontekstu daljnjeg napretka, Euroligaš Union Olimpija činio se kao najbolja opcija. U lipnju 2008. potpisao je dvogodišnji ugovor sa Zmajčekima. Nije bio daleko od kuće i igrao je u poznatom okruženju. Kako to obično biva u životu, korak naprijed često znači i dva natrag. Damo se ponovno opekao u inozemstvu. Bila je turbulentna godina za slovenskog velikana gdje je kroz ekipu prošlo 25 igrača, dva trenera i nekoliko uprava. Unatoč lošijoj sezoni, Dallas je ponovno opasno zagrizao. Dobio je poziv za ljetnu ligu, ali ovog puta ispriječio se postojeći ugovor. Propala je treća šansa za NBA ligu, a propale su i španjolske kombinacije.

Dvije godine zagrebačkog asfalta i konačno Španjolska

Povratak u domovinu bio je neimenovan. Adresa je ponovno zagrebačka, dvorana Sutinska vrela, a trener ponovno Piksi. Iz utakmice u utakmicu je rastao da bi sljedeće sezone uz Dontaye Drapera bio prva violina Cedevite. U EuroCupu igraju nevjerojatno dobro. Snajper je trojkama zatrpao Gran Canariju, a potom i Estudiantes. Na kraju zauzima s Vitaminima treće mjesto. Bila je to ujedno posljednja završnica nekog hrvatskog kluba u nekom europskom natjecanju.

S obzirom na brutalne partije protiv Španjolaca u EuroCupu, čekao je poziv s Pirinejskog poluotoka. Poziv, barem onaj pravi, nije došao. Cedevita nije mogla dugo čekati, ali zato se ostvario drugi dječački san – potpis za klub gdje je igrao njegov idol, Dražen Petrović. Pod paskom Jasmina Repeše u Ciboni košarkaški je sazrio, bio standardan u reprezentaciji i konačno spreman za inozemstvo.

Dvije godine u Zaragozi (sezone 2012/13 i 2013/14) bile su mu ponajbolje u karijeri. Možda ne po brojkama, ali igrao je najzreliju košarku do sada. U drugoj sezoni u ACB ligi i Europi odigrao je 50 utakmica. Trica mu je bila na odličnih 45 posto čime se profilirao kao jedan od najboljih šutera u Europi. Ponude su slijetale sa svih strana, a on je odlučio otići tamo gdje je mogao i tamo gdje je trebao biti nekoliko godina ranije, preko Velike bare.

Ostvarenje sna – NBA liga

Stiglo je ljeto 2014. Mnogi su ga na avion za Indianapolis ispratili s podsmjehom, nisu mu davali niti promil šansi, ali on je vjerovao u sebe. Ono što je najbitnije, u njega je vjerovao i veliki Larry Bird koji je u to vrijeme bio glavni operativac Indiana Pacersa. Jednog od najvećih igrača i najvećih šutera svih vremena, očarao je najpoznatiji šuter Kušlanove. Legendarni Celtic znao je i prije probnih treninga da će ga potpisati, ali morali su ga malo držati na ledu. Damo ko Damo, ništa nije prepustio slučaju. Odradio je probu kao nikada u životu, dvogodišnji ugovor je bio potpisan, a san koji traje od kada je prvi put primio loptu u ruke, konačno je ostvaren. 

Rookie sezona bila mu je najbolja od tri koje odradio u SAD-u. Igrao je u 68 utakmica prosječno 15 minuta. Bilježio je 4,8 poena i svi su ga poznavali kao izvrsnog šutera. Bio je najprecizniji od svih novaka u NBA ligi. Trice je gađao odličnih 41 posto. Krajem sezone na teren nakon teškog loma noge vratio se Paul George i Zagrepčanin je morao na klupu. Prvom prilikom u ljeto 2015. razmijenjen je u Minnesotu gdje je odradio drugu godinu ugovora. Potom je postao free agent, a hladni Minneapolis zamijenio je toplim Orlandom gdje je također morao proći probu. Treća sezona bila je slična drugoj, minute na kapaljku i garbage time. Za četvrtu godinu NBA lige nije se uspio izboriti. Orlando ga je držao koliko god je mogao, a kada je morao predati popis igrača za sezonu 2017/18, Damjana nije bilo na njemu.

Rad, rad i samo rad

Oni koji su bavili vrhunskim sportom znaju koliko je rada potrebno odricanja da bi se stiglo do najvišu razinu i znaju koliko je rada potrebno da bi se tamo zadržali. Damo je u NBA ligi boravio tri pune sezone čime si je osigurao NBA mirovinu. Kao mlad je znao da sami treninzi nisu dovoljni i da sve treba dignuti na višu razinu. Primjer mu je bio, a tko drugi nego, Dražen Petrović. Do dolaska u Pacerse mislio je za sebe da trenira izrazito puno, čak i previše. Kada je tamo vidio jednog Luisa Scolu, prekaljenog NBA veterana, da doslovno jede i spava u dvorani, da radi više od svih ostalih, nije imao druge nego uprijeti svom snagom. Jedan od prvih poteza koje je napravio je bilo to da je doveo osobnog kondicijskog trenera na usavršavanje u klub kako bi se, između ostalog, preko ljeta mogao što kvalitetnije spremiti za onu sezonu koja tek dolazi.

Damjan Rudež prvi put reprezentaciji je otkazao 2016. godine u svojoj 30. godini. Otkazao je iz jednog jedinog razloga. Želio je još neko vrijeme provesti u društvu najboljih. Kako to obično biva, barem sudeći prema mnogobrojnim komentarima na društvenim mrežama, od strane publike je proglašen izdajnikom i čašćen svakakvim atributima. Nepravedno i sebično! Ako netko to nije zaslužio to je upravo on.

U medijima nikada niste mogli promaći niti jedan članak gdje se spominje u negativnom kontekstu ili još bolje, niste mogli čuti niti trač da je spomenut u negativnom kontekstu. U bivšim klubovima odlično je prihvaćen i uvijek rado viđen gost, a svi treneri s kojima je radio, ističu ga kao primjer. U svoje slobodno vrijeme preko ljeta organizira kampove za djecu, prepričava im iskustva iz NBA lige, miče ih s ulice i usmjerava u sport. Nikada nije odbio fotografiju s fanovima, nikada nije odbio novinara, uvijek spreman za razgovor, uvijek miran i uvijek pristojan. Uz to, a nije nebitno za cijelu priču, radi se o igraču koji je odbio puno unosnije europske ugovore od onog “minimalca” koji je zarađivao u SAD-u.

U košarkaškom svijetu, netko će uspjehom smatrati osvojenu A2 ligu, netko nastup u reprezentaciji, netko će ciljati na NBA prsten, netko da bude najbolji igrač svih vremena, a netko će jednostavno cijeli život davati maksimum i pokušati ostvariti svoje snove. Ovo posljednje veže se za Damu. Ostvario je svoj san, družio se i natjecao protiv najvećih i kako sam kaže, uživao je u svakom trenutku. Nikada mu nitko ništa nije poklonio osim sebi samom. Sve je došlo radom i isključivo radom.

Ako ikada budete tražili ideju vodilju, ne samo u košarci već i u bilo kojoj drugoj sferi života, ne trebate ići puno dalje od ovog članka. Da je više Damjana Rudeža na svijetu, svijet bi bio bolje mjesto.

 

Related Articles