Buzzer-Beater: Priča od milijun dolara

Array

Nedostaje hrvatskoj košarci puno stvari i događaja o kojima može samo maštati. Nema medalju muške seniorske reprezentacije s velikog natjecanja već dvadeset godina, nema jasno posložene strukture unutar raznoraznih kabineta, ureda i kancelarija, opsjeda je brdo lažnih veličina iz obližnje pivnice, nema jedinstvenu nacionalnu ligu, nema status kraljice igara, prve dame loptačkih sportova jer se na nju ne pazi dovoljno. Bolje rečeno, prema njoj se odnosi kao prema kakvoj seoskoj raspuštenici, ženi koja je samo nekad, još u doba crno-bijelih slika i u vremenu vinila bila poželjna i rado gledana.

Nema filmske priče koja će je pokrenuti od temelja već dugi niz godina. Stvari oko koje će se uzburkati učmala voda u pripadajućem joj medijskom prostoru. Elementa pomutnje koji će izbaciti prezir iz pogleda svakog bivšeg navijača, onoga tko se u košarku prestao kleti još davne 1995. godine ili možda ranije. Fali priča o uspjehu, ali ne onom preko noći, kao kad Damjan Rudež sa Zrinjevca ode u NBA. Ne to. To su vrlo pozitivne, ali i izolirane priče. To su priče od milijun dolara, onih milijun dolara koji planu u jednoj noći pod šeširom pijanog milijardera na njegovoj jahti. Takvih priča smo se nagledali u posljednje vrijeme, a sve što smo dobili je ispadanje od Čeha. Da mi je samo znati tko će se kome smijati sljedećeg ljeta kada dalmatinski iznajmljivač smještaja bude imaginarnom Vaclavu iz Praga izdavao sobu s prigodnim luftmadracem za jednokratnu upotrebu na poklon…

Ovo je početak priče o nečem što je dosad nedostajalo. O klubu koji se dizao i koji se diže samo uz pomoć entuzijazma, kao dijete koje jedva čeka uzeti svoj prvi bicikl bez pomoćnih kotačića. Kolektiv je to koji u suštini ne broji puno ljudi, ne živi od velikih riječi i misli, već ga gradi sloga i jedan cilj. Biti među najboljima. Ne biti najbolji, ali biti prisutan u istoj razini s najboljima. Pravi slikopisni primjer je saloon u preriji na divljem zapadu gdje za jednim stolom karta deset kauboja. Upravo ulazi jedanaesti. Iako ih sada ima neparan broj, svi ga rado primaju pa kreće nova runda, za novu porciju iz prerijskog lonca iz kojeg ima dovoljno graha i za njega, jedanaestog člana A-1 lige.

Već sam osobno napisao mnoge tekstove o ulasku malog, ali posebnog kluba u domaće A-1 društvo, ali prilikom svakog odmotavanja filma u glavi ponovno mi se rodi ideja o nečem novom. Košarkaški klub Škrljevo je faktor koji će pokrenuti priču i usmjeriti klupsku košarku na staze nekih davno zaboravljenih vremena. Teza je to kojoj će se mnogi čitatelji smijati sve do prvog dvoboja u dvorani na Mavrincima, do trenutka prvog podbacivanja lopte u trećem kolu protiv Jollyja. U interesnoj sferi klub je već napravio mnogo ovog ljeta. Uspoređujući situaciju u drugim klubovima, neki toliko ne naprave u nekoliko sezona…

Krenulo se s jasnim ciljem, vizijom i strategijom koja je svojevremeno, a bilo je to još prije tri sezone također nailazila na podsmijehe. U tom trenutku smijala su se gospoda koja su danas u prvim redovima na svakoj domaćoj predstavi momaka u toliko prepoznatljivim i upečatljivim zelenim dresovima. “Vi ćete u Prvu ligu”? “Jeste li vi onaj klub koji igra na igralištu ispod pruge”? Bila su samo neka od onih zloćudnijih pitanja upućena od strane istih takvih jezika. No, pojavit će se oni na diobi gospodskog vina, tamo sredinom listopada…

Neće proći dugo, evo zelenih već s rukama u zraku na prijestolu prvaka A-2 lige. Regionalni su šampioni postali u antologijskoj utakmici protiv pulske Stoje koja je do dan-danas polučila rekord dvorane po broju gledatelja. Dobro ste pročitali. Jer, iako su zgodne odbojkašice Grobničana igrale Prvu ligu, iako su i sami Škrljevčani dvije sezone kasnije dogurali do promocije novog prvoligaša, ta utakmica se ne zaboravlja. Trebale su potom proći dvije godine prvoligaških snova, gledanja u leđa najprije GKK Šibeniku i Križevcima, pa onda i Gorici te Riboli iz Kaštela, da bi tek treća, kako se to i obično kaže – bila sreća.

“Dolazi Davor Kus”? Pitao se ovog proljeća jedan od onih zlih jezika koji je samo nekoliko tjedana ranije, na proslavi ulaska u A-1 ligu protiv Jazina doživio moralni poraz. “Ma dajte, nonsens! Nemojte zaboga biti toliko smiješni. Čovjek je u penziji, eno ga na Dolcu kod kumice kupuje posni sir”… Nastavlja on, ne znajući da je riječki bek već danima prije bio u dvorani. Ugovor se pripremao kao i najnovije tenisice, one koje će mu nakon AEK-a, Unicaje, Benettona i Cibone donijeti novu košarkašku mladost. Bio je to prije svega menadžerski i košarkaški, a onda i marketinški potez za notes.

Preskočio sam namjerno nekoliko koraka u slagalici između utakmice protiv Stoje, desetoga dana ožujka 2013. godine i Kusovog dolaska gotovo dvije i pol godine kasnije. Neću sada pretjerano naglašavati tehnička dostignuća kluba za vrijeme prošlosezonskih A-1 kvalifikacija koja se ogledaju u činjenici da je svaka od četiri domaće utakmice bila prikazana na TV ekranima uz realizaciju vlastite produkcijske ekipe u visokoj kvaliteti. Neću previše niti o tome da klub ima jednu od najažurnijih web-stranica, da je aktivan na društvenim mrežama poput svakog prosječnog hrvatskog građanina i da je uvijek blizu svojim prijateljima, navijačima i simpatizerima. Preskočio sam to, kao i svaki potez kod zatvaranja financijske konstrukcije za sezonu koja dolazi, popunjavanje kadra novom snagom i idejama na svim razinama. Ima toga još…

Poanta priče vrlo je jasna. Mjesto živi uz klub i klub živi uz mjesto. Klasika. Koliko ljubavi daješ, toliko ćeš je i dobiti natrag. Složit ćete se, osim uvijek prisutnih – Tornada, Maligana i Funcuta, a ovdje moram spomenuti i meni simpatične Erotic Boyse iz Zaboka nema takvih priča u hrvatskoj košarci. Nema sredine koja stoji uz klub u kojoj se svako dijete osjeća blisko i onom najboljem, često nedodirljivom igraču. Pitajte Kusa. Sam će u 38. godini riješiti utakmicu nakon koje ćete s njime još na parketu moći opaliti selfie, a onda kasnije i popiti piće u proslavi pobjede.

Nema antagonizama, priča o plesu koji je trajao samo jedno ljeto. O projektu koji je ostao u sjeni bilo kojeg neželjenog događaja. Ali ima žara. Ima ga u Škrljevu, a nema recimo kod Damjana Rudeža, glavnog aktera jedne od priča vrijednih bezbroj milijuna dolara.

Related Articles