Danas je prvi dan veljače, mjeseca u kojem će Krešina dvorana biti gost prvo završnice Njegovog Kupa, a zatim i dvije kvalifikacijske utakmice naše reprezentacije. Nakon što su nas u prve dvije utakmice unakazili “neki tamo” Franke i “neki tamo “Della Valle, na Višnjik nam dolaze Nizozemska i Rumunjska.
Na vječna pitanja hrvatskog sporta poput…
“Kako to da uvijek protiv nas “neki tamo” odigra baš utakmicu karijere. Kako to da Thuram zabije dva puta Hrvatskoj ’98? Kako to da Omeyer diže rekorde protiv Hrvatske? Kako to da nas napuni Yannick Franke koji se nije nametnuo lani u Zadru? (Baš sinoć taj je Franke napunio i Cedevitu)
Zašto su rukometaši peti u Europi? Nogomet nije od ’98. došao dalje od četvrtfinala (većinom smo zapinjali u skupinama i osmini finala), a košarkašima je godinama u četvrtfinalima presuđivala jedna-dvije lopte. Kako to da su nam Španjolci mušterija, a nikako ne možemo protiv Srba?
…nemamo odgovor.
Nismo tu da pljujemo, kao mnogi, niti očekujemo rezultate preko noći. Ne možemo nakon poraza reći da je ovo najbolje što imamo i da ne možemo bolje. Moramo analizirati igru i slabosti naših protivnika. Ne možemo očekivati da će netko uskočiti u Bogdanovićeve tenisice, a do tada nije odigrao dvije utakmice za reprezentaciju, i riješiti utakmicu. Kako će 12 momaka kojih nikada nije igralo skupa, pod silnim pritiskom i imperativom pobjede, odjednom napraviti rezultat?! Budimo realni. Pa pokojni Krešo, onaj čije ime nosi dvorana i Kup, je riskirao kada je u vatru ubacio “mulce” poput Kukoča, Petrovića, Rađe, Divca i ostalih. Ostavit ćemo Vama da proguglate na kojem su mjestu “Krešina djeca” završila na tom prvom natjecanju 1985. godine. Zanimljivo, i tada je bilo kobno četvrtfinale.
Mala smo mi zemlja da si možemo dozvoliti…
“Nije se odazvao na poziv.”
“Ne želi više igrati za reprezentaciju zbog prijašnjeg lošeg tretmana.”
“Ovo je najbolje što imamo.”
Ti igrači moraju shvatiti da su se u Savezu mijenjale stvari, nije baš da su Stojko, Joke i Dino kriminalci. Također, ljudi u Savezu moraju sve svoje snage usmjeriti da ponovno “aktiviraju” te igrače pa makar išli do njih s medaljom iz ’92 kako bi ih nagovorili. Nije baš da imamo 15 igrača u Euroligi. Oni koji prate Dijasporu znaju da je dosta naših igrača u odličnoj formi u svojim prvenstvima. Isto tako nije da svi ti “ne-euroligaši” igraju u “seoskim ligama”. “Hejteri” kažu nemamo playa. Nismo ga imali ni te čuvene ’92, već smo imali (hladnu) glavu i rep (glavu pogotovo).
Kako ćemo ga imati kad Katići, Mavre, Junakovići i ostali dođu u naše najjače klubove i sjede na klupi gledajući polovne Amere. I onda kada ih se ubaci u igru “čuveni treneri” nad njima vrše odgojne mjere nakon dvije izgubljene lopte, a Amerikance nemaju hrabrosti izvesti iz igre kada glume “Curryje i LeBrone“. Navedeni dečki, ali i mnogi drugi koje nismo spomenuli, su solidni igrači za naše prilike, no velika je šteta jer su u “mlađim” danima dominirali u svjetskoj konkurenciji. Generacija ’94. je osvajala zlata, dok je primjerice Toni Katić bio među 5 najboljih igrača svijeta ’92 godišta. Da, njegovo godište su Kyrie Irving, Valančiunas, Kanter, Bogdan Bogdanović, Hardaway, Gobert, Fournier, Biyombo, Barnes i drugi.
Dobar primjer je usporedba Tatuma i Slavice. Mnogi se prisjećaju one legendarne blokade mladog Šibenčanina nad Amerikancem koji sada odlično igra u NBA ligi, dok Slavica trenutno grije klupu dok igraju neki isluženi Amerikanci, a ti isti “Ameri” ne rade baš toliku razliku na terenu. Nitko od njih ne dominirao kao nekoć Anderson u Ciboni pa da se može naći opravdan razlog zašto netko kao Slavica sjedi na klupi. Kažu da Amerikanci igraju zbog pritiska rezultata, a klupskog rezultata odavno nema. Pa ‘ko je ovdje lud?!
Bojan Bogdanović bi sada igrao u Drugoj ligi da se na vrijeme nije vratio iz Madrida gdje se nije naigrao. Stigao je u Cibonu, s godinama je više igrao i preuzimao veću odgovornost. Istrpilo ga se i postao je igračem.
Savez, izbornik i igrači griješe. Ne branimo ih niti malo jer za reprezentaciju nema i ne smije biti izgovora!
Stoga, smanjimo naša nerealna očekivanja. Nemojmo dizati euforiju nakon jedne pobjede.
Brzo se ta euforija pretvori u depresiju.
U studenom FIBA je objavila svjetsku rang listu, a Hrvatska se nalazi na osmom mjestu. Istina, malo nerealno. No, to pokazuje da smo cijenjeni u košarkaškom svijetu.
Nažalost, više nas cijeni FIBA nego mi sami sebe.
Reprezentacija,
kakva god da je, ipak je naša!