Na našu žalost, a vjerujemo i na vašu, dragi čitatelji, ovo je jedna od rijetkih prilika u kojoj ćete na Crošarci moći pročitati ponešto o ženskom dijelu sporta kojeg svi zajedno volimo i svakodnevno pratimo. Odmah na početku, ne radi se o nekom velikom uspjehu naše reprezentacije ili kluba, ne radi se niti o portretu neke zaslužne osobe za promicanje sporta u cjelini. Riječ je o klubu-slučaju, predmetu koji je u posljednjih petnaestak dana postao središnja točka zanimanja onog dijela javnosti koji prati žensku košarku. Dvadeseto izdanje Buzzera posvećujemo Ženskom košarkaškom klubu Kvarner, priči koja se u sportskoj Rijeci tek krenula rastakati iz bačve stare nekoliko godina.
Priča počinje bez najave, prije svoja dva tjedna kada uprava na čelu s dotičnom Viktorijom Agejenko smjenjuje glavnog trenera Damira Rajkovića, apsolutno najpozitivnijeg protagonista ove sapunice koja poprima oblik hrvatske verzije Santa Barbare. Rajković je tako smijenjen – iz vedra neba, samo dan nakon pobjede Kvarnera nad Triglavom iz Kranja u Regionalnoj Superligi čime je klub napravio veliki korak prema završnom turniru najbolje četiri ekipe. Vijest o Rajkovićevoj smjeni odjeknula je u inače vrlo učmaloj površini vode kada je u pitanju riječka ženska košarka. Igračice na tjednoj bazi pobjeđuju s velikom razlikom, u Hrvatskoj im je konkurencija tek sastav Medveščaka, a uspjehe na regionalnoj razini uvijek je lijepo pratiti.
Trener Rajković prinudno odlazi nakon što je s klubom ostvario najveće uspjehe u povijesti ženske košarke u gradu. Igrao je polufinale Kupa, bio viceprvak države i to na način da je naslov prvaka bio živ do pete utakmice. Uveo je ekipu u Regionalnu ligu, kasnije i među šest najboljih klubova, možda i među četiri. Ali, netko ga je odlučio smijeniti.
Igračice su istog trena nakon što je vijest pukla u medijima prestale trenirati, ne bi li se solidarizirale s trenerom, a njihov prestanak djelovanja sastojao se u odbijanju putovanja u Pulu na prvenstvenu utakmicu. Kvarner je dakle izgubio s 20:0 i dobio žuti karton, jer bi druga uzastopna neodigrana utakmica značila istupanje iz lige po sili zakona, odnosno važećih propozicija.
Za trenera je umjesto Rajkovića postavljen Vladimir Englman, koji je, kako je naveo u razgovoru za portal 034.com – stigao u Rijeku kako bi pomirio igračice i stručni stožer s upravom, što je u najmanju ruku – notorna besmislica. Navodi se dalje kako je Englman zapravo “poslan u Rijeku od strane HKS-a”. Zanimljivo, ali i potpuno nebitno za nastavak priče budući da Englman nikad nije obukao Kvarnerovu trenirku i zazviždao za početak treninga. Igračice su htjele nastaviti dalje samo pod uvjetom da se na klupu vrati Damir Rajković, a na mjesto sportskog direktora Smiljan Blažević, čovjek koji je ostao na vjetrometini između uprave i igračica.
Glave su u sljedećim danima bile vrlo vruće. Održan je bio i sastanak uprave kluba, igračica i sportskog direktora Blaževića s predstavnicima Riječkog sportskog saveza, satelitske udruge Grada Rijeke koja se brine o raspodjeli proračunskih sredstava na ime javnih potreba u sportu, održavanju gradskih sportskih objekata i slično. Iznađeno je na njemu rješenje za novonastali problem, Rajković se nakon međusobnih isprika i spuštanja tenzija vratio na klupu dva dana uoči putovanja u Beograd na utakmicu protiv sastava Radivoja Koraća u Regionalnoj ligi. Sve su se igračice vratile i nastavile trenirati, a u međuvremenu je nesuđeni trener Englman nakon dva dana provedena u Rijeci još stigao voditi svoju momčad Plamne-Požege na utakmici A-2 lige u Borovju.
Prava se Pandorina kutija otvara onoga trenutka kada se stekne iole detaljniji uvid u tokove novca ŽKK-a Kvarner. Naime, široj je javnosti već vjerojatno poznata stvar da se aktualnom igračkom kadru duguje nekoliko plaća u punom iznosu uz još nekoliko djelomičnih, odnosno da trener Rajković plaću nije dobio u cijeloj 2015. godini. Klub je u gruboj računici dužan novca u redu veličine 300 tisuća kuna. To se u velikoj većini odnosi na bivše igračice, a dugovi sežu sve do 2008. godine kada se klub još zvao ŽKK Pleter.
Na dan Rajkovićeve smjene, kada je počela cijela priča igračice Kvarnera napravile su Facebook-stranicu “Podrška igračicama ŽKK Kvarner” koja je u samo nekoliko dana od pokretanja skupila kritičnu masu od 1.500 ljudi koji su se na ovaj ili onaj način simbolizirali s tim djevojkama. One su u međuvremenu izgubile regionalne dvoboje od Radivoja Koraća i Medveščaka, ali su bez većih problema nastavile put u prvenstvu pobjedom u Splitu.
Kada su se stišale tenzije oko seniorske ekipe koja je, samo zahvaljujući volji svih strana u procesu nastavila igrati i trenirati, otvorila se priča o omladinskom pogonu kluba, oko čijeg se djelovanja također nadvija opravdana sumnja u ispravnost. Naime, do prije dvije sezone živjela je tek usmeno dogovorena suradnja s Košarkaškim klubom Viškovo iz istoimene susjedne općine koji radi samo s mlađim uzrastima. ŽKK Kvarner je tako nastupao na nacionalnim poluzavršnicama za kadetkinje i mlađe kadetkinje u sezoni 13/14, ali je onda suradnja s Viškovom prošle sezone naprasno pukla pa je Kvarner ostao bez baze rada te se lani nije natjecao niti na jednoj poluzavršnici, iako je od Grada Rijeke za financiranje omladinske škole dobio određena proračunska sredstva.
Radi se dakle, o klubu koji službeno ima samo seniorsku ekipu, i to, vrlo vjerojatno, samo do kraja ove sezone. Osim ako se ne iznađe neko iznenadno rješenje koje će igračicama nadoknaditi zaostale honorare, oformiti vlastiti omladinski pogon kluba i na taj način zajamčiti opstojnost ženske košarke u Rijeci i njenoj široj okolici.
To je samo još jedna tužna priča iz Hrvatske!