Hrvatska košarka i u dijaspori već po navici piše lijepe priče. Igrači ili treneri osvajaju trofeje po raznim svjetskim zemljama, ima ih na svim meridijanima i paralelama, a uspjesi se samo zbrajaju i upisuju u sportske almanahe. Jedan od takvih uspjeha još je ove jeseni postigao Branimir Pavić.
Do prošle sezone je, kao i kroz prethodnih desetak bio dijelom A-2 ligaša s Kastva, a od ljeta radi na Kosovu. I osvaja titule. Jednu je već uzeo, i to kosovskog jesenskog prvaka s ekipom Peje. U zemlji koja je svoju nezavisnost stekla prije nepunih osam godina nacionalna se košarkaška igra od 1991. godine kao autonomno natjecanje, ali je država članica FIBA Europe tek od ožujka prošle godine. U tom se smislu o njoj može govoriti kao o egzotičnoj košarkaškoj zemlji koju istovremeno otkrivaju i neki domaći igrači.
“Ne bih rekao da je ona toliko egzotična, pogotovo u košarkaškom smislu. Taj sport ondje ima bolji status od nogometa, a svi dobro znamo koliko su zemlje s ovih prostora zaluđene nogometom. Dvorane su pune, rade se TV-prijenosi, dovode se stranci i ide se za rezultatom”, u uvodu će Pavić koji je u Peju stigao na preporuku Danijela Lutza, nekoć i samog trenera Peje.
Kosovo još nije priznato u ULEB-u, drugoj struji europske košarke koja organizira natjecanja u Euroligi i Eurokupu pa je prošlosezonski prvak Sigal iz Prištine dobio pozivnicu za Fibin Europe Cup, natjecanje u kojem još uvijek igra zagrebačka Cibona. Peja uz domaće prvenstvo u kojem je bez poraza na polusezoni (12-0) igra i u Balkanskoj košarkaškoj ligi zajedno s klubovima iz Bugarske, Crne Gore i Makedonije. U tom je natjecanju Pavićeva momčad također prva na ljestvici s omjerom 5-1, a Peja se može pohvaliti i osvojenim kosovskim superkupom.
“Ta Balkanska liga može se usporediti s Alpe Adria kupom u kojem igraju Zagreb i Kvarner 2010. Ona je kvalitativno iznad kosovskog prvenstva pa nam je to svojevrsna europska stepenica. Sve zajedno izgleda nešto drugačije u odnosu na hrvatsku košarku, veći je novac u igri, ali imate i pritisak rezultata. U ekipi može biti čak pet stranaca, radi se na popularizaciji, a za trenera je to novo iskustvo”, kaže Pavić.
Kod njega u klubu je Nenad Delić iz Splita, lani je u Vellaznimiju bio Matteo Juričić, današnji razigravač Škrljeva, a Pavić na dobivenu ponudu za preuzimanje Peje nije mnogo dvojio oko odgovora.
“Dobio sam je i prihvatio. Neću reći da je ona korak naprijed u odnosu na neki hrvatski klub, ali definitivno jest korak u nekom drugom pravcu. Zasad mogu reći da nisam požalio”, dodaje Pavić.
Njegov je Kastav u vrhu ovosezonskog drugoligaškog poretka na polovici puta, jedni druge redovito prate i podržavaju.
“Kastav je moj klub, u njemu sam kao igrač i trener proveo jedanaest godina. Prvo mjesto nije prioritet Kastva ove sezone, bitno je da se mladi igrači razvijaju i da se ispriča jedna lijepa priča. Ako to bude dovoljno za titulu prvaka, tim bolje. Uvjeren sam da će netko od današnjih igrača Kastva naći svoje mjesto u nekoj jačoj košarkaškoj sredini u budućnosti”, kaže Pavić.