Rok Stipčević:”Ovo što sam doživio u Fortitudu je nestvarno, a sredina kao Zadar malo je u Europi”

Rok Stipčević već godinama igra na vrlo visokoj razini europske košarke. U Italiji je postao starosjedioc, a ova pandemija zahvatila ga je u Bologni. Razgovarati s Rokom uvijek je ugodno, sada nam se javio iz samoizolacije u Zadru. Opisao nam je kako je provodio dane zaključan u bolonjskom stanu, u cijeloj toj ludnici postao je i otac. Isto tako, Rok je i student, košarkaš koji je uvijek puno ulagao u svoje tijelo. S nama se prisjetio svih svojih talijanskih klubova, ali i odgovorio na uvijek otvoreno pitanje: Misli li karijeru završiti u svome Zadru?

Molimo te da nam opišeš koliko dana si proveo u karanteni u stanu u Bologni i kako si provodio vrijeme?

„U karanteni sam proveo točno 30 dana, od 10. ožujka ujutro, do 8. travnja navečer. U Italiji je karantena, karantena u pravom smislu riječi, jer je kretanje zabranjeno uopće, ako nemaš poseban razlog (odlazak liječniku, u ljekarnu, kupovinu osnovnih potrepština). Za sve ostalo moraš imati potvrdu o kretanju. Ako te policija zaustavi, a tvoje je opravdanje da si išao do dućana, oni na temelju tvoje adrese stanovanja pogledaju gdje se nalaziš i ako si imao neku trgovinu bliže svome mjestu stanovanja, automatski ti pišu kaznu. U početku je bilo malo čudno jer je samo Italija imala takve mjere, sve je bilo pomalo nezamislivo, da je samo Italija zatvorena, a u ostatku Europe ili svijeta se još živi normalno. Odmah sam znao da je nemoguće da virus postoji samo u Italiji jer ne putuju ljudi samo između Wuhana i Milana ili Venecije. Znao sam da ću neko vrijeme biti zatvoren u stanu, u klubu nam nisu davali jasne upute. Ujutro bi se budio i pisao dnevni raspored, koji bi pratio jer znam da ako se prepustiš, onda gubiš vrijeme, a ništa korisno ne radiš. Odlučio sam raditi na sebi fizički i mentalno, učio sam, meditirao, gledao stare utakmice, svašta…“

Kakva je bila epidemiološka situacija u Bologni?

„Konkretno, Bologna kao grad nije bi toliko zahvaćen, mislim da je ukupno bilo 3000-4000 slučajeva, ali to objedinjuje cijelu regiju, što nije puno ako usporedimo sa sjeverom Italije, Lombardijom, odnosno Milana ili okolice. Sve to je stravično izgledalo jer stvarno na ulicama nemate koga vidjeti ili sresti, bilo je par dana kad ja kroz prozor nisam vidio doslovno jednu osobu. Samo popodne oko 6 kada bi se objavili rezultati o novooboljelima, ljudi bi izašli na balkone i to je bio jedini kontakt koji si imao s ostalima.“

Tijekom cijele ove situacije dogodila se i jedna pozitivna vijest. Tvoja supruga rodila je kćerkicu, koju kod povratka u RH nisi smio dotaknuti, ovo je sasvim sigurno bilo najteže prihvatiti?

„Tako je, kćer se rodila 9., a ja sam trebao imati potvrdu kluba 20. ožujka da se vraćam doma na tjedan dana. Međutim, kako se situacija zakomplicirala, 10. ili 11. je blokirana cijela Italija, nisam mogao izaći, a klub mi nije dao pisanu potvrdu da se mogu vratiti kući. Nije se znalo što će biti s prvenstvom, ugovorima, tako da se to stvarno oteglo i na kraju kad sam na mail dobio službenu potvrdu kluba da svi stranci možemo napustiti zemlju i potvrdu hrvatskog konzula u Milanu, policije i doktora da sam u dobrom stanju zaputio sam se doma i sad sam u samoizolaciji u Zadru odvojen od njih. Naravno da mi strašno teško pada što još nisam mogao ni dotaknuti kćer, ali možda još i teže to što nisam smio biti sa starijom, četverogodišnjom kćerkom, koja već dosta toga razumije, ali i puno toga još ne. Ne smijem je zagrliti, poljubiti, mogu je gledati samo kroz prozor ili na 10 metara. Proći će sve ovo, ima i gorih stvari, treba situaciju iskoristiti za nešto drugo.“

Jeste li u klubu razgovarali o smanjenju ugovora?

„Jesmo, naravno da se dogovaramo. Kao jedini stranac prisustvovao sam konferenciji između Sindikata igrača i vodstva Lige, gdje je došlo do dogovora da se 20% godišnjeg ugovora oduzme. To može biti manje, ali ajmo reći da je gornja granica tih 20%. Taj postotak zavisi od kluba do kluba, recimo u Milanu je 6%, a ja još nisam potpisao nikakav sporazum.“

Sada imaš i više vremena za fakultetske obveze. Naime, student si Leadership And Managementa na Northumbria University u engleskom Newcastleu, koji je jedan od najpoznatijih poslovnih fakulteta u svijetu. Kako si se odlučio za taj fakultet?

„Prije četiri godine je FIBA po uzoru na UEFU organizirala s tim fakultetom u Newcastleu koji je ja mislim bio najbolji poslovni fakultet 2015. napravili jedno posebno odjeljenje na tom fakultetu koji je namijenjen samo za profesionalne sportaše. FIBA je odabrala 30-40 osoba, kako onih koji su još aktivni, tako i onih koji su završili karijere da se dodatno obrazuju. Pošto sam u srednjoj školi bio između vrlo dobrog i odličnog učenika, završio sam matematičku gimnaziju, upisao menadžment u Zadru, dao prvu godinu. Nakon toga sam upisao i u Zagrebu fakultet, međutim, s tadašnjim obvezama to nisam mogao gurati dalje. Uvijek sam imao želju da to završim, a iz Hrvatske su izabrani Lelas, Ciglar, Nicević i ja. Od poznatijih su Boštjan Nachbar, Ermal Kuqo studiraju, ostalo nas je ukupno 15-20, ostali su odustali. Sve plaća FIBA, traje 3 godine. Morali smo položiti ispit iz engleskog, predati papire od prethodnog obrazovanja. Prošao sam svu selekciju i jako sam ponosan na to, ovo ljeto bi trebao završiti taj fakultet.“

Poznat si kao velik radnik, na koji način održavaš formu tijekom ove stanke?

„Evo, ovdje u samoizolaciji u Zadru imam stvarno dobre uvjete. Donesena mi je teretana, praktički svi utezi, spinning bike imam koji sam naručio, dvije lopte, dovoljno prostora za neku aktivnost, čak i malo trčanje. To je nekako moj lifestyle, uživam u tome, nije da to odrađujem. Volim to, živim to i mogu reći da mi je to kroz cijelu karijeru puno pomoglo i vrlo vjerojatno će mi i dalje pomagati. Mislim da bi to trebalo biti normalno kod profesionalnih sportaša, naše tijelo je naše oruđe, stroj s kojim zarađujemo i ako to voliš istinski onda ne bi trebao biti nikakav problem odraditi trening.“

Kada si se vratio u Zadar i kako je protekao sam povratak kući?

„Zadnji put sam auto natočio u Italiji, do kuće se nisam zaustavljao. Kontrola je bila na talijanskog granici, koje inače nema na granici sa Slovenijom jer je sve to EU. Imao sam papire od kluba, doktora, negativan nalaz, potvrdu od konzula da se vraćam kući. Na slovenskoj stranici epidemiolozi mjere temperaturu i pitaju zadržavaš li se u zemlji. I na kraju, na hrvatskoj granici dobivaš rješenje i upute o samoizolaciji, prijavljuješ na kojoj adresi ćeš biti, oni to prijavljuju na MUP i svaki dan policija dolazi u kontrolu jesi li na toj adresi. Do Zadra sam došao ravno u samoizolaciju, bez da sam ikog vidio ili pozdravio, treba biti primjer drugima.“

Nakon litavskog Rytasa, u lipnju prošle godine odlučio si se vratiti u Italiju. Potpisao si za Furtitudo Bolognu? Kako je došlo do te suradnje?

„Nakon jako dobre sezone u Litvi, osvajanja Kupa i svega, znamo i sami kakav je klub Furtitudo. Igrao sam stvarno u velikim klubovima, mogu reći najvećim talijanskim klubovima, s najvećom tradicijom. Varese je bio nebrojeno puta prvak Europe, Milano koliko puta prvak Italije, Pesaro ima odličnu tradiciju, Sassari koji je ajmo reći u zadnjih 10 godina najtrofejniji klub. Ipak, ovo što sam doživio u Fortitudu je nešto nestvarno. Nama bi na gostujuće utakmice išlo po 15 autobusa, to govorim o ligaškoj utakmici, ne polufinale ili finale nečeg. Oni su se javili već u petom mjesecu, dok je sezona u Litvi još bila u punom jeku. Stvarno pokazali su interes svi, od predsjednika, trenera, generalnog menadžera, kapetana, dobio sam toliko poziva da sam rekao kako se to ne odbija. Neke stvari ja gledam više kao sportsku stranu priče, ne financijsku, našao sam se u tome i doživio stvarno lijepe trenutke.“

Koliko si zadovoljan vlastitom sezonom prije početka ove pandemije?

„Imao sam drugačiju ulogu, trener je zahtijevao neke druge stvari od mene. Imali smo tri top scorera, oni su trebali biti dovođeni u prave prilike. Ja sam u tome trebao odrađivati lavovski posao, dao sam ruku treneru i ekipi, zatomio svoje neke karakteristike, a u obrani uvijek čuvao najbolje igrače. Kroz minute se vidi da sam igrao dosta, kada netko pogleda statistiku može reći da nisu neki brojevi, ali jednostavno to nije bilo potrebno ovoj momčadi. Trener, uprava kluba i ja bili smo zadovoljni, rezultati kluba su bili odlični.“

Tijekom godine spominjao se i tvoj odlazak, međutim, predsjednik Furtituda je izjavio kako su svi problemi riješeni i poručio je kako vjeruje u tebe?

„To su bile neke spekulacije, novinari kao novinari gledaju brojeve pa su pokušavali nešto. Za Fortitudo svaki dan izlazi bar jedna „patka“, između ostalog, izašla je i ta. Predsjednik je izašao i rekao kako ja radim i više nego dobar posao, tako da tu nije bilo neke velike priče.“

Ostaje ti još jedna godina ugovora, znaš li u ovom trenutku ostaješ li u Bologni?

„Preciznije rečeno ostaje mi opcija, moramo se dogovoriti. Pokrenuti su neki razgovori, ali ništa konkretnije još.“

Italiju si prošao uzduž i poprijeko. Igrao si za Varese, Milano, Pesaro, Virtus Romu i Dinamo Sassari. Gdje ti je bilo najljepše?

„Svaka sredina mi je ostavila nešto lijepo, puno prijatelja, poznanstava i lijepih uspomena. Varese je bio moj prvi inozemni klub, prihvaćen sam na odličan način. Milano, Euroliga, super sredina, žao mi je možda što nisam dobio još veću priliku, ekipa je te sezone po meni bila za Final for Eurolige. U Pesaru individualno super statistika, super život, more, pobjeđivali smo i odlično sam se osjećao. U Romi odlična klupska i individualna sezona, došli smo skoro u četvrtfinale Eurocupa, ispali smo zbog koš razlike od Banvita. U Sassariju sam proveo tri prelijepe godine, jako puno lijepih uspomena imam, prošlo ljeto sam bio na Sardiniji, tako da ću vrlo vjerojatno biti gost i u narednim godinama.“

Za nešto više od mjesec dana napunit ćeš 34 godine. S obzirom da puno ulažeš u svoje tijelo, koliko još godina možeš odigrati na vrhunskoj razini po vlastitoj procjeni?

„Ja se uvijek držim one: ili možeš ili ne možeš. Mislim da same godine nisu najvažnije, pogotovo danas, tko god se brine i polaže dosta u svoje tijelo, ne samo što se tiče treninga, nego i na nutritivnoj razini, načinu života. Smatram da još 3 ili 4 godine mogu biti u dobroj formi, igrati dobru košarku, fizički se osjećam jednako kao i prije. Jedva čekam narednu sezonu i uživati u tome, stvarno košarku volim i pratim je i kad je ima i nema.“

Kao rođenog Zadranina, moramo te pitati, imaš li u planu karijeru završiti u dresu matičnog kluba?

„Zadar će uvijek biti Zadar. Takvih sredina nema puno, ne u Hrvatskoj, nego u Europi. Pratim Zadar, gledam svaku utakmicu koju mogu, ako ne, onda pogledam statistiku. Zadar će uvijek biti moj klub, klub koji je meni puno dao, klub koji volim, isto tako, klub kojem sam dao svu svoju mladost, mislim da tu uopće nema dileme da Zadar smatram svojim klubom i gradom. Glede povratka, nikad ne reci nikad, postoje šanse, zašto ne?“

Veliko hvala Roku na odvojenim vremenu, želimo mu još puno uspješnih igračkih godina.