Rudež o Jazinama:”Unutra 50 stupnjeva, koševi se ne vide i još dovedu Zorana Jelenkovića…”

Novi Podcast inkubator bio je košarkaški, a gost je bio Damjan Rudež. Iako je trenutno bez angažmana, popularni Rudi uvijek je iznimno zanimljiv sugovornik. Govorio je o reprezentaciji, iskustvu iz NBA lige, razlozima zašto se odlučio igrati baš košarku, ali i brojnim drugim temama.

Damo se prisjetio Eurobasketa 2013. u Sloveniji.

„Prvu utakmicu smo doživjeli debakl protiv Španjolske -20, Repešu su popljuvali do bola, mi smo svi potonuli. Tu nas je Šarić nevjerojatno digao, ne toliko igrački, koliko mentalno, on je tada tek ušao u reprezentaciju, nevjerojatno koliko je bodrio sve. Nakon toga nas je Tomić izvukao onim ubačajem protiv Gruzije, pa smo pobijedili Slovence u Celju i krenula je lijepa priča. Šteta za medalju, mislim da smo je zaslužili.“

Godinama je lutao u traženju svoje pozicije, dok se nije isprofilirao kao klasični šuter.

„Moju pravu poziciju pronašao je Repeša u Ciboni, pogodio je nišu. Sustav igre bio je odlično posložen, istaknute su moje vrline, a mane sakrivene. Kasnije sam tu ulogu imao i u reprezentaciji, iz Cibone sam otišao u Zaragozu, španjolsku ACB ligu.“

O dolasku u NBA ligu.

„Fizički je bilo najteže. To je jedan drugi svijet, moraš preskočiti tjelesno jednu stepenicu koju do tad nisi nikad doživio. Količina treninga u predsezoni je nevjerojatna, meni je tijelo bilo slomljeno. Ono, nisam mogao do kuhinje doma doći. Prvi trening u Jazzu je trajao tri sata i 45 minuta, ali nema tu izvlačenja. Scola mi je puno pomogao, rekao sam mu da sam vjerojatno pogriješio što sam došao ovdje, da neću to moći pratiti. I on je došao u NBA kasno, s 28 godina, rekao mi je: „Stari ja sam bio još gori kad sam došao, samo radi, više od drugih i sve će doći na svoje mjesto.“ Puno su mi pomogle te riječi, shvatio sam da ja to mogu i kasnije je bilo puno lakše.“

Rudi je pričao o gradovima u kojima je u SAD-u živio.

„Indiana je možda najgori grad, tamo nema ničeg. Ali košarka je religija, ti kao Pacers imaš poseban status. Njima je klub crkva u kojoj se mole. Minneapolis je najbolji grad od onih u kojima sam živio, iako užasno hladan, jednom je bilo čak -38 stupnjeva. Grad je povezan podzemnim tunelima zbog hladnoće, ali kad je vrijeme ok, grad je odličan, jedan od najboljih u tom dijelu Amerike. U Magicu je bilo lijepo, prvotni šok je bila visoka vlaga, ali život na Floridi je zaista predivan.“

Posebno zanimljiv bio je razlog zbog kojeg je Rudež počeo igrati košarku.

„Košarku sam počeo igrati zbog brata, da je on igrao nogomet, i ja bi. On je u košarci bio stvarno monstrum, prava njuška. Dugo vremena ga nisam mogao dobiti 1 na 1, u vremenu dok sam bio profesionalan igrač. Na Kušlanovoj sam ja i dalje Đonov buraz. I neki dan samo došao na igralište na kvartu, bacili smo hakl, svi me gledaju kao njegovog brata, toliko je dobar bio. Svi su ga idealizirali, bio je nevjerojatno talentiran, žao mi je zbog ozljede.“

Misliš li da Hrvati i dalje vole košarku?

„Znak koliko Hrvati i dalje vole košarku je taj kad vidiš koliko su ljudi ljuti i frustrirani. I meni na cesti prilaze ljudi koji me pitaju kad ćemo već jednom nešto napraviti? Puno toga ovisi o rezultatima reprezentacije, to je jednostavno tako. Medalja je to što te prebaci na drugi nivo. Svi mi koji smo vezani za košarku patimo zbog toga. Moram reći da se meni sviđa što Veljko sad radi s reprezentacijom, moramo biti optimisti i napraviti neku novu realnost.“

Kao Zagrepčanin koji je igrao za oba kluba, morao se osvrnuti na Cibonu i Cedevitu.

“Najviše mi je žao što nije došlo do fuzije, da hrvatska ima jedan, pravi europski klub. Teško mi je pričati o tome, ja kao rođeni Zagrepčanin odrastao sam uz Cibonu, ona će uvijek biti moj klub. S druge strane, u Cedeviti sam kao igrač doživio možda neke ljepše trenutke, makar je sezona u Ciboni za mene bila odlična. Kažem, žao mi je zbog fuzije, a zašto do nje nije došlo, to znaju samo insajderi priče.”

Damjan je imao i par riječi o igranju u Jazinama, a ono što je tamo doživio kaže, teško je riječima opisati.

“To kako je ta dvorana gorila, fali mi riječi da to opišem. Ako si igrao tamo, stvarno možeš reći da si igrao na najtežem gostovanju u Europi, ne znam, možda još Kaunas. Već na zagrijavanju se koševi nisu vidjeli od dima, pakao, u dvorani 50 stupnjeva i na sred zagrijavanja frajeri dovedu Zorana Jelenkovića da pjeva. Znači 10 minuta do početka utakmice, Jelenković trga mikrofon, svi na koljenima. Ti se ježiš, ne znaš više jel gledaš koš ili njih, izbezumljena lica željna krvi, to moraš respektirati. Utakmica je bila izgubljena i prije nego je počela.”

Cijeli razgovor možete pogledati na: https://youtu.be/_I6uUMVp3f4