Na današnji dan prije 49 godina rodio se Dražen Petrović, uz Krešimira Ćosića jedan od najvećih hrvatskih, ali i europskih košarkaša svih vremena. Tim povodom, donosimo Vam jedan drugačiji tekst, tekst kroz prizmu našeg novinara. Kako je doživio Dražena, kako je zbog njega zavolio košarku i njegov prvi susret s košarkaškim Mozartom.
Teško je napisati nešto novo o njemu, pošto se već sve ili gotovo sve zna, pokušat ću na svoj način, ukratko, bez ponavljanja već svega napisanog o njemu. Imao sam nepunih 10 godina kada je Dražen predvodio reprezentaciju Hrvatske na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Negdje u to vrijeme počeo sam trenirati košarku, taj prekrasan sport koji sam zavolio zbog oca koji je također igrao košarku, a kasnije bio i trener. Početkom 90-ih sam počeo pratiti košarkaške prijenose, posebno našu reprezentaciju koja je tada imala prve nastupe kao samostalna država.
Tri susreta s Olimpijskih igara u Barceloni ostala su mi urezana u pamćenje. Oba protiv SAD-a i onaj u polufinalu koji nije bio za one slabog srca, protiv ZND-a (Zajednica Neovisnih Država) koju je činilo 11 bivših sovjetskih republika. Susret u polufinalu protiv ZND-a i dan danas je najdramatičnija utakmica koju je Hrvatska košarkaška reprezentacija ikada odigrala.
Zaostajali smo na poluvremenu -10, stigli i prestigli ZND u drugom, poveli 56:53 i opet stali i dozvolili ZND-u da ode na 66:57, a minutu i tri sekunde do kraja na 74:68. Činilo se da je sve gotovo, a onda je Dražen prvo pogodio dva slobodna bacanja, Aleksandar Volkov, danas predsjednik košarkaškog Saveza Ukrajine, promašio je dva slobodna bacanja, Toni Kukoč zabio je dalekometnu tricu, Volkov promašio još dva slobodna bacanja, a pobjedu Hrvatskoj devet sekundi do kraja donio je, a tko drugi nego Dražen s dva pogođena slobodna bacanja.
Sjećam se da smo tata i ja utakmicu gledali preko puta naše kuće kod tetke i ujaka, bilo je vruće, ventilator je bio uključen, a nakon jednog promašaja Dražena tata je lupio šakom o stol i baš u isto vrijeme zadimilo se iz ventilatora koji se pokvario. Izgledalo je kao da je baš tada krenuo veliki preokret. Tetka se nije mogla prestati smijati, a Dražen nas je kasnije odveo do legendarnog finala protiv Dream Teama.
Prvi susret protiv Michaela Jordana, Magica Johnsona, Scottieja Pippena, Larryja Birda, Charlesa Barkleyja i drugih izgubili smo 103:70, a većina naših igrača bila je fascinirana NBA zvijezdama. Igrali su s previše respekta, samo da nisu tražili autogram na terenu. Jedino je Dražen bio bez respekta i trpao, vikao na naše, bodrio. U finalu je bila druga priča. Finale smo odigrali bez respekta, a Hrvatska će ostati upamćena kao jedina reprezentacija koja je uspjela povesti protiv Dream Teama na krilima našeg kapetana Dražena kojemu je i legendarni Jack Nicholson zapljeskao, meni tada više poznat kao Joker iz Batmana.
To su moja prva sjećanja vezana uz Dražena. Njegove utakmice u NBA ligi tada nisam mogao gledati jer ih i nije bilo na TV-u, a Internet je tada bio nepoznat pojam. Čitao sam u to vrijeme o njegovim sjajnim predstavama u dresu New Jersey Netsa u Sportskim novostima i jugoslavenskom magazinu Koš, mislim da se tako zvao. Zatim je došla i njegova posljednja utakmica za reprezentaciju, protiv Slovenije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo nakon koje se nije ukrcao na avion s ostalim suigračima, nego je s curom krenuo autom prema Hrvatskoj. Poginuo je u Njemačkoj u sudaru s kamionom. Nakon što smo saznali vijest na televiziji, šok, nevjerica i suze svih doma. Vijest o smrti Dražena na svim kanalima, sjećam se toga kao da je bilo danas.
Sprovod na Mirogoju pohodile su tisuće ljudi, a prenosio je HRT. Od cijelog prijenosa u pamćenju mi je ostala Draženova majka ispred njegovog groba koja je cijelo vrijeme plakala, stenjala u zagrljaju supruga Jola i sina Aleksandra Ace Petrovića, te njegovi suigrači iz reprezentacije koji su nosili lijes svojeg kapetana. Stojko Vranković, najbolji Draženov prijatelj od šoka i boli skoro se srušio, uhvatio ga je Dino Rađa.
Teško je pričati što bi bilo da je danas Dražen živ. Možda bismo osvojili još koju medalju, a možda bi i košarka ostala sport broj jedan. Možda bi dobili Litavce u polufinalu na čijoj klupi je sjedio njihov predsjednik saveza Arvydas Sabonis, vječiti protivnik našeg kapetana, a možda bi istu tu poziciju na drugoj strani okupirao baš on. No, što je tu je. Ne valja živjeti u prošlosti i treba se okrenuti budućnosti. Svjetlo na kraja tunela se vidi i ponovno smo u vrhu Europe, ali i dalje je to kilometrima daleko od onog za što je Dražen živio. Problemi i dalje postoje, a sigurno je jedno: ne bi mogao mirno spavati i ne bi se zadovoljio ovakvim stanjem stvari. Ponovno bi, kao i uvijek, htio biti najbolji.
Sretan 49. rođendan, Kapetane. Bio si i ostao jedini košarkaški uzor, kako meni tako i mnogima drugima!