Hrvatska ženska reprezentacija sinoć je u Italiji pobijedila nositelja naše skupine, i to uvjerljivo što daje našim curama i izbornici Anđi Jelavić nadu u godini koja dolazi kada ih čekaju preostale četiri kvalifikacijske utakmice za EuroBasket u Latviji i Srbiji.
Još prije utakmice s Italijom, u utorak smo razgovarali s najuspješnijim ženskim hrvatskim izbornikom Stipom Bralićem, koji je još ne tako davno vodio našu reprezentaciju do 5. mjesta na europskom prvenstvu, odnosno godinu kasnije, u Londonu otvarao Olimpijske igre protiv Amerikanki. Protiv “nedodirljivih” je Bralić s curama tada praktički tri četvrtine bio u egalu.
I to za reprezentaciju koja je još dvije godine ranije, u ljeto 2010. bila u donjem dijelu Fibine ljestvice (56. mjesto), bez službene pobjede, danas je nezamisliv pothvat.
(Ženska) Košarka ne nudi razmišljanja i življenja u prošlosti. Bez obzira na to što je riječ o jednom od najboljih trenera u ženskoj košarci, teško ćete pronaći velike naslove, ili ti priče kako je nekada bilo. Rođeni Šibenčanin ne živi u zabludi i na starim trofejima, kao što ne iskrivljuje činjenice kada one nisu dobre.
U nastavku sažetog intervjua donosimo dašak novog vala optimizma u Krešimirovom gradu, o današnjim problemima, manjku kvalitete u domaćem prvenstvu, prilagodbu i važnost individualnog rada. Neizbježna tema bila je i reprezentacija za koju je još prije dva dana naš nekadašnji izbornik rekao kako mu se nije svidio oprezan pristup s naše strane.
“Napravili smo još prije prve utakmice od Šveđanki super ekipu. Realno ni Italija nije na tom nivou kao što je nekad bila, i možda jedan od boljih odabira iz prve jakosne grupe. Mislim da je cilj svakih kvalifikacija odlazak na Europsko prvenstvo.”
Izgovor kao pomlađivanje ili rasterećenje pritiska okus je pojedinačnog čitatelja. Kako god bilo, važno je za reprezentaciju, za žensku hrvatsku košarku, da se ne pojavi kontinuitet neodlazaka, jer samim time gubimo položaj u kvalifikacijama.
“Ne treba posebno napominjati koliko bi bilo važno za žensku košarku da se plasiramo na Europsko prvenstvo.”
Konkretno o jučerašnjoj utakmici, nazvali smo Stipu još jednom danas, te je istaknuo i pohvalio naše dvije euroligaške igračice Režan i Sandrić.
“Nakon poraza od Švedske, došli smo do izuzetno važne pobjede na teškom gostovanju koja nas dovodi u dobru poziciju za plasman na Eurobasket. Iskoristili smo dominaciju u reketu preko sjajne Režan, ona i Sandrić su pokazale euroligašku kvalitetu, a njima su se priključile odlična Dojkić i Premasunac što je bilo dovoljno za veliku pobjedu.”
Ostali dio razgovora posvetili smo povratku na Baldekin. Šibenčanin je s tadašnjim Jollyjem uspio doći do tri naslova prvaka Hrvatske, tri hrvatska kupa, jednom je osvojio i regionalnu WABA ligu. U sezoni 2007 / 2008 osvojeno je čak pet trofeja, uz spomenute još regionalni kup, i superkup Hrvatske.
“Prošlo je dvadeset godina otkako sam prvi put došao na Baldekin i gdje sam prošao praktički sve. Znam što me sada čeka, imamo mlade domaće košarkašice u kojim vlada jaka volja i želja za radom što je i preduvjet za individualni napredak.”
Nakon što je 2014. uveo i vodio Kaštelane u prvoj ligi, zadnju godinu i pol bio je bez angažmana. Za trenera koji je puna dva desetljeća radio i u mlađim reprezentativnim kategorijama (dva četvrta mjesta na svjetskom i europskom prvenstvu) i u klubovima redovito odlazio do finalnih susreta, nakupilo se i zamora. Jeste li za vrijeme pauze promijenili mišljenje o načinu i pristupu igre odnosno rada ?
“Još prije deset i više godina sam isticao važnost brzine i tehnike. Težili smo na kontru ili polukontru. Igrati brzu košarku, modernu bi neki rekli s dosta igre 1 na 1 ili 2 na 2 koja zahtjeva savršenu tehniku.”
“Run and gun”, dosta šutiranja zvuči i u vaše vrijeme je još to sve izgledalo nekako (pre)jednostavno?
“Brza košarka je naizgled jednostavna, no na kraju i najteža. Bez individualnog rada, i tehnike koju spominjem i koja se dugo usvaja, nema rezultata.”
Prepoznatljivom igrom Bralić je dominirao i u Gospiću s kojim je također osvojio tri prvenstva, tri kupa i regionalnu ligu.
“I u Gospiću i Jollyju smo igrali takav stile košarke i bili neprikosnoveni. U Euroligi smo pobjeđivali i ekipe koje su bile od 5 do 20 puta skuplje od nas.”
Tada je postajao tako reći rivalitet Josipa Stojanovića – Jolly i Darka Milinovića, potpredsjednika Gospića koji je donosio kvalitetu i novac hrvatskoj ženskoj košarci.
“Bila su solidna sredstva, osvajali smo prvenstva i naravno da je donosilo kvalitetu. Igrali smo protiv najboljih europskih i WNBA cura. Nakon njihovih odlazaka pojavila se besparica u kojoj su trenutno nalaze naši klubovi.”
Da li se može danas još usporediti regionalna liga odnosno državno prvenstvo ?
“Obje lige su danas manje kvalitetne nego što su bile nekoliko godina unazad. Danas vodeći Medveščak borio bi se za opstanak. Mlade igračice prerano odlaze vani, dok u klubovima zbog manjka financija nedostaje iskusnijih igračica. Pozitivno je što više prilike dobiju mlade cure, no teško je uspoređivati kvalitetu obje lige danas i u tadašnje vrijeme.”
Novčano naši klubovi teško pariraju prosječnim – sumnjičavim europskim klubovima, je li to sve razumljivo i prihvatljivo?
“S financijske strane ih potpuno razumijem, jer teško to pratimo. Imamo dobre rezultate u mlađim kategorijama i potencijala, međutim mora se voditi briga o individualnom razvoju koji se često zanemari u inozemstvu.”
Jedan od (naj)pozitivnijih primjera dobrog inozemstva pokazalo se u Celju.
“Kolegu Grgiča izuzetno cijenim, igrali smo dosta puta. Vidljivo je da usmjerava pažnju individualnom radu i pod cijenu gubitka koje utakmice. Kada samo pogledate u koje europske klubove se odlazi iz Celja potvrđuje se da dobro rade. Da mogu cure igrati i otići na veći nivo i to je jedan od razloga zašto cure odlaze tamo.”
Kakva se usmjerava pažnja danas u ekipi Šibenika?
“Najbitniji je individualni rad koji je zapostavljen. Vjerujem kako ćemo na kraju sezone izgledati puno bolje. Evidentan je manjak jedne visoke igračice, Medveščak, Trešnjevka, Pula su nas kaznili na poziciji centra. Ukoliko bi uspjeli u nastavku sezone dovesti jednu košarkašicu, vjerujem kako bi mogli ove sezone napasti polufinale prvenstva Hrvatske.”
Nedostatka je i iskustva, no u ekipi ima dosta zanimljivih mladih cura.
“Uz iskusniju Sandru Tošić (30 godina) i uvjetnu rečeno iskusnu Klaudiju Perišu (20) koja se ističe kao najbolja igračica, u ekipi je dosta perspektivnih cura. Od Kristine Ivančić, Petre Rončević, Anet Mrdalj te Sare Borić i Anđele Strize. Nakon ozljede koljena i tetive zadnje dvije utakmice odigrala je i kadetska reprezentativka Mia Vukšić koja ima prirodno dobar šut, ali mora dosta raditi na tehnici i driblanju. Teško je reći kakav je limit tim curama u ovom trenutku, treba maksimalnim treningom podići brzinu rada, šuta, dodavanja i vidjeti koliko će se osvojiti.”
Nakon lošeg otvaranja, Bralićeve cure zabilježile su dvije pobjede (Zadar, Dubrava). Kup utakmicu protiv podravačkog Gigantica odigrat će 17. prosinca, dok ih ovo kolo, za vikend čeka dvoboj protiv Broda na Savi.
“Ne smije se odustajati i frustrirati nakon loših trenutaka. Najbolji su oni koji izađu dobri kad je najlošije. Zadnje dvije utakmice smo odigrali puno bolje, i siguran sam kako ćemo na kraju sezone izgledati još bolje. “
Tehnika se nameće kao glavni problem prelaska talentiranih cura u seniorsku košarku.
“Imamo talentirane mlade cure s dobrim predpozicijama, kojima nedostaje u seniorskoj košarci da ubace tehničko znanje. To je šira tema i veliki problem, jer u mlađim kategorijama igrate protiv jedne generacije, dok vas u seniorskoj čekaju sve te cure. I u reprezentaciji imamo talentirane cure, krila koje trče kao bekovi, Tikvić, Begić su strahoviti potencijali. No potrebno je nadodati tehničko znanje, leđnu igru, prodor, dribling, kako bi sve to donosilo rezultata u seniorskoj košarci.”
Za kraj usporedili smo žensku i mušku košarku, je li Stipe nailzao kod igrača na podcjenjivački stav ?
“Ženski sport je podcijenjen, naročito u košarci. Nisam imao problema, igrali su Rančić, Delaš, Lončar i drugi, no kod ozbiljnih igrača i profesionalaca, nema tih problema. Možda su i ti rezultati iz ženske košarke bili predobri (smijeh).”
Jeste li radili s muškarcima na isti način ?
“Radili smo na isti način i u Kaštelima. Uveli smo ekipu u prvu ligu, pune minutaže su imali naši današnji NBA igrači Žižić i Bender. Pobjeđivali smo vani Šibenik, Split i Zagreb, bez problema smo ostali u prvoj ligi. No, uvjeti su bili kudikamo teži nego kod žena, radio sam bez pomoćnika, bez kondicijskog trenera. Po organizaciji i kvaliteti je bila to dosta forsirana priča, i budžet za tadašnju ekipu bio je izuzetno skroman.”
Zahvaljujemo se treneru koji je najzaslužniji da se hrvatska ženska košarka u jednom trenutku podigla toliko visoko i uspjela konkretno odmjeriti snage s najboljima na svijetu. Koliko su to bila velika dostignuća koja će se teško (ikada još) ponoviti što na reprezentativnom, što na klupskom nivou pokazat će vrijeme.