Sven Smajlagić dobro je znano ime svim ljubiteljima košarke u Hrvatskoj, ovaj 29-godišnji Zagrepčanin i igrač Zaboka, tijekom sezone prometnuo se u ponajboljeg igrača HT Premijer lige. Prošao je Sven već puno tijekom karijere, igrao u Slovačkoj, Grčkoj, Sloveniji, Francuskoj i BiH.
Bok Sven, kako si, kako provodiš vrijeme tijekom ove pandemije?
„Pozdrav svim čitateljima portala. Zapravo sam jako dobro s obzirom na to koliko mi se kao sportašu život promijenio dolaskom pandemije Covid19. Fali mi košarka, pa se povremeno ušuljam s loptom na školsko igralište i šutiram dok mi ruke ne utrnu. Inače mi je dan poprilično ispunjen. Nakon doručka obično idem trčati na nasip. Ako ne idem trčati, obavezno prošetam 5 kilometara, zatim ručam, malo odmorim i pogledam TV, a onda navečer radim trening snage, izdržljivosti i eksplozivnosti. Taj trening mi je poprilično intezivan, tako da se nakon njega samo zavalim na kauč i gledam serije na netflixu. Jedan dan u tjednu odmaram. Kada malo bolje razmislim, treniram kao da je sezona tek počela, a ne završila.“
Ove sezone već četvrti put si postao igrač Zaboka, koji je često puta bio tvoja odskočna daska za inozemne transfere. Iza tebe je odlična individualna sezona (preko 16 poena u prosjeku), pretpostavljamo da si zadovoljan?
„U Zabok sam prvi put došao kao klinac na posudbu iz Cibone, i uvijek sam osjećao da je to klub u kojem sam kao doma. Iako ove godine nisam planirao ostati u Hrvatskoj, čekajući inozemni angažman, ušao sam u jedan projekt koji je iziskivao i moju fizičku prisutnost u zemlji, tako da sam se vrlo brzo dogovorio sa Zabokom. Što se tiče sezone, ne mogu reći da nisam zadovoljan, bila je solidna, ali s obzirom da sam se kasno priključio ekipi, tek sam hvatao formu, i vjerujem da bi došao na svoje u drugom dijelu sezone.“
Možeš li nam reći nešto više o svome klubu, Zabok je već dugi niz godina prepoznat kao iznimno pozitivna košarkaška sredina.
„Sa Zabokom sam obično potpisivao otvorene ugovore dok sam čekao ponude iz inozemstva, pomagao sam njima, a i oni su pomagali meni. To je klub u kojem su me uvijek dobro dočekali i pošteno ispratili. S njima nisam iskusio nikakve probleme, a pogotovo ne financijske, što moram posebno izdvojiti s obzirom na financijsku situaciju klubova u ligi.“
Karijeru si započeo u Ciboni, ona je tvoj klub. Je li ti žao što nikada nisi dobio pravu priliku među Vukovima?
„Tako je, Cibona će uvijek biti moj klub, klub u kojem sam napravio prve ozbiljne košarkaške korake, u kojem sam dobio priliku iskusiti parket Eurolige, međutim, u periodu kada sam prešao u seniore, konkurencija je jednostavno bila prevelika. Na mojoj poziciji su igrali Anderson, Vrbanc, Longin, Troha, Bogdanović, Gordon, Princ i Giriček. Tako da sam proveo dvije godine igrajući za drugu ekipu Cibone, naporno trenirajući s prvom i čekajući svoju šansu, a ona je na kapaljku došla tek treću godinu, u sezoni 2010/2011.Tada sam prvi put tražio da me pošalju na posudbu u Zabok jer sam smatrao da mi je u tim godinama najvažnije bilo skupiti minute u tada jakoj A1 ligi. Naravno da mi je žao što nisam dobio pravu priliku, ja živim tu pet minuta pješice od Draženovog doma, stasao sam u košarkaša u toj dvorani i uvijek će mi ostati neka žal što se suradnja nije ostvarila na pravi način. Bilo je tu pregovora u više navrata, ali nikada se sve uključene strane nisu mogle dogovoriti.“
Upravo u Ciboni dijelio si jedno vrijeme svlačionicu s najboljim hrvatskim košarkašem, Bojanom Bogdanovićem. Jesi li tada mislio da će Babo ostvariti ovakvu karijeru?
„Bio sam siguran da će dogurati do NBA lige, ali nisam očekivao da će kao Europljanin imati tako važnu ulogu u nekoj NBA ekipi. Jako mi je drago zbog njega i mislim da je to stvarno zaslužio jer osim velikog talenta Babo ima i sve ono ostalo što je potrebno da bude najbolji.“
Iz rodnog Zagreba otišao si u Slovačku. Tamo si proveo tri sezone, kakva su sjećanja na to razdoblje?
„Nakon povrede koljena svoju sam priliku potražio u Slovačkoj i odlično sam se snašao. Liga je bila dosta jaka i zanimljiva u to vrijeme, a Slovaci generalno vole košarku tako da je atmosfera u svakom gradu bila povoljna za nas košarkaše. Nakon druge godine u Slovačkoj, sve sam dogovorio s Cibonom i vratio se u Hrvatsku, međutim, i to je uspjelo propasti pa sam se u zadnjim danima prijelaznog roka vratio u Slovačku. Imam zaista lijepe uspomene iz Slovačke i drago mi je da sam bio dio te priče.“
U više navrata si spomenuo kako ti je najljepše bilo u Grčkoj. Po čemu je život tamo toliko poseban?
„Grci su fanatici kada se radi o sportu, pa je život s ljudima koji obožavaju sport bio jednostavno fantastičan. Ekipa u kojoj sam igrao je bila filijala Olympiacosa pa smo imali odlične uvjete, a trener je vrhunski čovjek s kojim sam u redovnom kontaktu. Klima u Ateni je odlična i grad ima mnoštvo sadržaja. Stekao sam prave prijatelje živeći tamo i uvijek će mi biti drago vratiti se tamo, ako ništa drugo, onda barem turistički.“
Iz Grčke si se vratio u Zabok, pa otišao u Francusku. Tamo si igrao u LNB PRO B, odnosno drugom razredu francuske košarke. I Roko Leni Ukić nam je ispričao da je liga vrlo kvalitetna, možeš li nam je malo opisati?
“Francuska PRO B liga je izuzetno kvalitetna, fizički vrlo zahtjevna i tamo opstaju samo prave atlete. U ligi igra dosta kvalitetnih stranaca i svaka utakmica je bila jaka. Ja sam u klubu mijenjao povrijeđenog igrača, i kada je taj ugovor isticao, oni su željeli potpisati još jedan na mjesec i pol dana jer im se igrač nije uspio oporaviti. Međutim, taj period u kojem bi istekao ugovor je bio van prijelaznog roka pa sam se ipak odlučio otići. Žao mi je što zbog broja stranaca nisam mogao ostati tamo do kraja sezone, ali s druge strane put me odveo u Mostar gdje sam se okitio titulom prvaka države.”
Dvije sezone u Zrinjskom bile su i više nego uspješne za tebe i klub. U prvoj godini u Mostaru osvojili ste prvi naslov za HKK Zrinjski i prekinuli petogodišnju dominaciju Igokee. Bila je to prelijepa sezona?
“Mostar je jednostavno disao košarkaški, ta publika, navijači, ma sve je bilo na vrhunskom nivou. U polufinalnoj i finalnoj seriji su se unosile dodatne tribine u dvoranu, a sjedalo se i po podovima i stepenicama. Igokeu smo s ogromnim samopouzdanjem i vrhunskim predstavama ispratili s trona, svi smo željeli tu titulu, svi do jednog, i to je presudilo. Sada kada gledam isječke s tih utakmica, naježim se kako je ‘gorila’ dvorana pod Bijelim Brijegom.”
Tvoj otac Irfan dobro je poznat cjelokupnoj hrvatskoj sportskoj zajednici. Na koji način on pomaže tvojoj karijeri?
“Dok sam bio mlađi nisam baš volio trenirati, a on me stalno gurao da budem bolji i da se više trudim. Od mene je s vremenom napravio sportskog vojnika koji ne može bez treninga. Nije se baš miješao u moju karijeru, ali je uvijek smatrao da mogu više i bolje, to smatra i sada, međutim svjestan je da mi je ponekad bila potrebna i sreća. Mnogo puta sam čuo ljude kako komentiraju u smislu da će mi tata nešto pomoći i pogurati me ako je potrebno, no svi oni koji ga poznaju, znaju da je Pipe baš sve suprotno od toga. Ni on kao profesionalni sportaš nije imao lagan put, tek u 28-oj godini je dobio pravu priliku i ona je bila dovoljna da se vine u sami svjetski vrh. Sve što je napravio je napravio sam bez ičije pomoći i vjeruje da i ja mogu isto. Veliki mi je uzor i jako sam ponosan što sam sin jednog tako velikog prije svega čovjeka, a onda i sportaša.”
Imaš li na umu neku zemlju u kojoj bi volio zaigrati u budućnosti?
“Volio bi igrati u Španjolskoj ili Rusiji. Ta Rusija mi je izuzetno privlačna i mislim da bi se lako prilagodio njihovoj igri.”
I za kraj, prije nešto više od godinu dana uplovio si u bračnu luku Tvoja draga Eva postala je gđa. Smajlagić. Kako je u braku?
“Tako je, Eva mi je veliki oslonac u svemu, i zahvaljujući njoj se ne moram brinuti o većini stvari mimo sporta. Bez nje bi sve ovo šetanje po svijetu bilo puno teže. Mi smo pravi tandem i ona daje dodatnu stabilnost mom životu.P.S. Nije me ona natjerala da ovo napišem haha.”
Svenu iskreno zahvaljujemo na zanimljivom razgovoru i želimo da svoju igračku kvalitetu i odlične ovogodišnje nastupe honorira dobrim angažmanom.