Iako bi prva slova Košarkaških ikona trebali posvetiti nekom od naših, a uz to i jednim od najvećih europskih velikana, poput Kreše, Dražena ili Tonija, prva priča pripada jednom ne tako razvikanom, ali itekako kvalitetnom igraču, Carltonu Myersu.
Carlton Ettore Francesco Myers rođen je 30. ožujka 1971. godine u Londonu. S očeve strane vuče jamajčanske korijene, a u Italiju se preselio s deset godina. Destinacija obitelji Myers bio je Rimini, lučki grad na obali Jadranskog mora. Carlton je tu napravio prve košarkaške korake, a njegova profesionalna karijera kreće u istom gradu 1988. godine.
U dresu Mar Riminija, sa samo 17 godina, okušao se u drugoj talijanskoj ligi, gdje je proveo tri godine. Ovaj 192 centimetra visoki bek-šuter, svoju posljednju sezonu u materinjem klubu odradio je s prosječnih 26,8 poena. To je bilo dovoljno za poziv Scavolini Pesara i odlazak u prvu ligu.
Premijernu sezonu, 1991./1992., u najelitnijem talijanskom košarkaškom natjecanju odradio je vrlo dobro. U 39 odigranih utakmica prosječno je ubacivao 16,8 poena. Iako je prvenstveno bio poznat po šutu, Myers je često bio najbolji asistent i skakač svoje momčadi. Koliki je doprinos imao čak i u prvoj sezoni Scavolinija, govori izjava njegovog tadašnjeg suigrača te bivšeg NBA razigravača, Haywooda Workmana: “Igramo vrlo jednostavno. Bacimo loptu Carltonu, a on najbolje odluči što s njom treba”.
Takve igre dovele su ga do poziva za reprezentaciju Italije s kojom je, na domaćem terenu, osvojio zlato na Mediteranskim igrama 1993. godine. Drugu prvoligašku sezonu nastavio je još bolje. Ubacivao je 25,1 poen u prosjeku uz 40,7% za tri poena. Proglašen je i za najkorisnijeg igrača Serie A, ali ljubav prema Riminiju vratila ga je sljedeću sezonu u drugoligaški razred. Tamo je napravio pravo čudo. U pobjedi svoje momčadi 147:99 nad Udinama ugradio je 87 poena (14/22 za dva, 9/19 za tri, slobodna bacanja 32/35), sedam skokova i tri asistencije za ukupnu valorizaciju od čak 94! Sezonu je završio s 28,9 poena u prosjeku, a onda je uslijedio transfer u Bolognu i povratak među najbolje.
Odradio je kvalitetnih šest sezona u tom gradu. 1997. godine okitio se titulama najboljeg strijelca Eurolige, a proglašen je i za MVP-a talijanske lige. Godinu poslije, kao najkorisniji igrač, odvodi tadašnju Fortitudo Bolognu do osvajanja talijanskog kupa. Superkup osvaja 1999., a 2000. konačno i prvenstvo.
U to vrijeme, melem za oči svim ljubiteljima košarke, bili su bolonjski derbiji između Kindera, predvođenog Predragom Danilovićem, te Myersovim Fortitudom. Sezona 2000./2001. bila mu je posljednja u tom gradu, pa se i tamo odlučio upisati u povijest. U utakmici protiv madridskog Reala upisao je 41 poen, rekord na jednoj utakmici koji je ostao i danas, iako tu titulu dijeli s još trojicom igrača (Alphonso Ford, Kaspars Kambala, Bobby Brown).
Njegovo vrijeme provedeno u Bologni bilo je ujedno i zlatno doba talijanske košarke. Na Eurobasketu 1997. osvojili su srebro, dok su dvije godine poslije, u Francuskoj, došli do zlata. Myers je na tom prvenstvu uvršten u najbolju petorku turnira, a 2000. godine nosio je talijansku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Sydneyu.
Nastavak karijere bio je nešto lošiji od prethodnog. Nastupao je za Romu i Montepaschi, s kojim je osvojio drugi Superkup, a u dresu Valladolida okušao se i u španjolskoj ACB ligi. Nakon sezone u inozemstvu, vratio se u Pesaro. Sjajnu karijeru, s nepunih 40 godina, zaključio je tamo gdje je i krenuo – u Riminiju.