Kada se govori o igračima najčešće su na meti dvije skupine: mladi potencijali i afirmirani reprezentativci. Iako ćemo se u ovom tekstu dotaknuti i njih, akcent će biti na cjelokupnosti “škola košarke” zemalja u regiji. Dakle ukupnost kvalitetnih košarkaša je ono što određenu naciju čini uspješnom u ovom pogledu. Što je veća masovnost igračkog i trenerskog kadra stvara se veća konkurentnost.
Tko izvozi najviše igrača unutar regije?
| BiH | Hrvatska | Srbija | Slovenija | Makedonija | Crna Gora | ||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Njemačka | 7 | 6 | 12 | 1 | 1 | x | |
| USA | 2 | X | 3 | 2 | 1 | 3 | |
| Francuska | 3 | x | x | x | x | x | |
| Grčka | 2 | 3 | 11 | 1 | x | x | |
| Izrael | x | 1 | x | x | x | x | |
| Italija | x | 4 | 8 | 1 | x | x | |
| Litva | 1 | x | 4 | x | x | x | |
| Rusija | 1 | 3 | 5 | 1 | x | x | |
| Španjolska | 7 | 9 | 8 | 3 | 2 | 5 | |
| Turska | 2 | 8 | 14 | 5 | 4 | 1 | |
| Ukupno | 25 | 34 | 65 | 14 | 8 | 9 | |
Uzeli smo zemlje regije i ponajbolje košarkaške lige u Europi (plus SAD) kao kriterije prema kojima se vodimo. Srbija dominira sa šezdeset i pet igrača unutar najboljih liga, a druga je, očekivano, Hrvatska. Što se tiče najjačega europskog natjecanja Eurolige, stvari se odvijaju prema istoj shemi. Najviše igrača, čak njih petnaest, imaju naši istočni susjedi dok ih slijedimo mi s devet. Iako možda prevladava neki drugi osjećaj, samo šest igrača iz preostalih zemalja nastupa u ovom natjecanju.
Teško je povlačiti legitimne paralele s drugim državama jer je činjenica da najbolji španjolski, grčki i turski igrači mahom ostaju igrati u svojim državama dok s igračima s prostora bivše Jugoslavije to nije slučaj. Što se tiče Amerikanaca u najelitnijem europskom natjecanju, njih ima čak osamdeset i pet. Svaki klub koji se natječe ove sezone ima barem jednog igrača koji je došao preko Velike bare. Statistike radi, jednostavnim dijeljenjem, dolazimo do podatka da Amerikanaca ima za sedam klubova u ovogodišnjem izdanju Eurolige.
Kakvo je stanje s hrvatskim igračima?
Na trenutak se posvetimo našoj košarci. Problem nisu vrhunski igrači kojih definitivno imamo i koji su projicirani da budu nositelji naše košarke. Igrači poput Ante Tomića, Bojana Bogdanovića, Roka Ukića, Luke Žorića ili recimo Krune Simone su prepoznati i oni će lako pronaći svoje mjesto “pod suncem”. Hrvatskoj košarci nedostaje srednji i visoki rang. Činjenica je da imamo premalu kvotu igrača. Ako stavimo na stranu dvanaest reprezentativaca koji u ponajboljim klubovima u Europi, točnije deset jer Dario Šarić i Ante Delaš igraju u regionalnoj ligi, dobivamo svega dvadesetak košarkaša koji igraju na visokom nivou.
Ta skupina igrača u Hrvatskoj gotovo da i ne postoji. Dakle igrači koji mogu činiti okosnice domaćih klubova, ali i ostvariti zapažene inozemne karijere. Oni su ti koji će davati kvalitetu više pri izboru i konkurenciji, koji će biti dodatni impuls. Ako na stranu stavimo ovih deset i njima pridružimo veterane koji vrlo vjerovatno više neće igrati niti za reprezentaciju, niti za naše klubove poput Marija Stojića, Zorana Planinića i Sandra Nicevića, brojka kvalitenih igrača koje si domaći klubovi mogu priuštiti još više opada.
Logičnim slijedom najviše pate upravo naši klubovi koji se moraju okretati neprovjerenim i sumnjivim strancima koje često silom prilika preplaćuju kako bi došli do instant rezultata. Uzmimo, fiktivno, primjer Jollya koji u slučaju da izbori regionalnu ligu želi sastaviti jak roster. Oni na izbor imaju jako malen bazen hrvatskih igrači koji im se nude. S druge strane, Srbi uvijek imaju veliki spektar igrača koji će vrlo rado doći doma i igrati za domaće klubove, naravno ako ih se adekvatno plati. Kod nas je problem što ove najbolje, naravno, ne možemo adekvatno platit, a one koje bi mogli njih jednostavno nema.
Zanemaruje se cijela jedna paleta igrača koji mogu puno dati našoj košarci kada bi se gledala veća slika. Ovo do sada je napisano iz kuta gledanja u prošlost ako govorimo o klupskoj sceni, a da bi predvidili budućnost moramo gledati upravo tamo i uočiti pogreške. Nažalost trenutno smo bez vizije, a čini se kako se stvari ne mijenjaju na bolje.
Dovoljno je pogledati naše ABA ligaše. Cibona se ne okreće mladim igračima koji jednog dana mogu činiti okosnicu kluba. Tako Tomislav Gabrić i Marko Arapović gotovo da nisu ubilježili niti jednu, pravu, minutu u dosadašnjoj sezoni, a slično je i s Martinom Junakovićem. Zadar je morao dati priliku igračima poput Ante Đuguma, Tonija Prostrana, Ive Ivanova te Ivana Batura. Ne zato jer su krenuli u tom smjeru nego jer ih je situacija natjerala.
Što se tiče pitanja s početka na njega ne dobivamo željeni odgovor, a iz priloženog se vidi da stvari ne moraju ići u smjeru u kojem idu. Stoga krajnje je vrijeme da zapušu neki novi vjetrovi po ovom pitanju, zbog dobrobiti naše košarke.
S kolikim stručnim kadrom raspolaže pojedina država?
| BiH | Hrvatska | Srbija | Slovenija | Makedonija | Crna Gora | ||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Top 10 lige | 7 | 5 | 24 | 1 | 2 | 1 | |
| Ostale lige | 28 | 38 | 98 | 18 | 13 | 11 | |
| Ukupno | 35 | 43 | 122 | 19 | 15 | 12 | |
* U obzir su uzeti i pomoćni treneri
Druga tablica zasigurno daje dio objašnjena stanja prve. Očito je kako hrvatska trenerska struka nije adekvatno razvijena i raširena po Europi i svijetu. Malen broj stručnjaka u vrhunskim klubovima i ne baš prevelik u onim klubovima iz manjih liga zasigurno je poražavajući. Imamo tri puta manje trenera od Srbije, a lošiji smo i od Bosne i Hecegovine po pitanju onih koji rade u najbolji ligama.
S druge strane treneri se teško probijaju. Naše ekipe odavno su prestale biti relevantan faktor u europskim okvirima te samim time nije lako da budu prepoznati od stranih poslodavaca. Oni rijetki klubovi koji i dovedu na mjesto trenera neko novo lice prvom prilikom ga maknu u stranu. Najbolji primjer ovakve, nesretne, politike je Danijel Lutz. Čovjek koji je godinama bio u Ciboni tako reći “vojnik kluba” na jedan degutantan način maknut je s pozicije prvog trenera.
Sjeo je na klupu u vrlo teškom trenutku, u trenutku kada bi malo tko preuzeo tu funkciju. Osvojio je dvostruku krunu, doveo ekipu u red i stvari su krenule na bolje. Nažalost po završetku sezone doveden je Neven Spahija i to je značilo kraj za mladog stručnjaka jer uzimanje mjesta pomoćnog trenera bi u tom trenutku bio korak unatrag.
Danijel Lutz trenutno je prvi trener košarkaškog kluba Peja s Kosova i trenutno mu odlično ide dok je Cibona u rekordnom roku ostala bez Nevena Spahije. Pošto se klub nalazi u teškoj financijskoj situaciji klupu je preuzeo Slaven Rimac. On je već u prvih par utakmica pokazao kako ima veliki talent za ovo zvanje, osjeća utakmicu i očito je na dobroj (boljoj) relaciji s igračima. Hoće li se na kraju sezone ponoviti ista greška u slučaju Cibone?
Kada se sve zbroji i oduzme oba problema su usko povezana. Što se tiče trenerske struke uglavnom se vrte ista lica s istim idejama koje očito nisu dobre, a zbog toga pate igrači – prvenstveno mladi kojima se ne ukazuje povjerenje na terenu. Kada se i napravi iznimka brzo se napravi i pogreška pa sve kreće ispočetka.
Hrvatska košarka je talac vrtnje u začaranom krugu istih imena i istog sistema koji ne očito ne donosi rezultate. Niti one opipljive poput titula, reprezentativnih uspjeha, a niti ove manje uočljive, ali jednostavnom analizom lako dokučive.