Lenta vremena danas je apstraktna pojava. Samo jedna u nizu crta u bilježnici na kvadratiće. Nešto što ne znamo pravilno iščitati dok nam se sama povijest koja je crta – smije u lice. Majka mudrosti igra se sa svijetom na način na koji joj to suštinski zaista odgovara. Ona je zapravo ta koja pulsira, daje ritam svemu, diktira vrijeme, počinje i završava ratove, miri i zavađa, spaja i razdvaja.
Povijest je srce. I to ono koje trenutno ubrzano kuca na sportskom planu, s istog mjesta gdje se nekad hvatalo puške. Zaželjeli su se drumovi Turaka. I evo ih. U punom sjaju, ali ne na konjima kao nekad – do beogradskog pašaluka. Ne moraju niti doći, dovoljno je samo da upale svoje aplikacije za internetsko bankarstvo i napoje žedna europska košarkaška usta. A takvih barem ima na izvoz.
Ekonomija je barem od onih znanosti koje su egzaktne, svugdje se u sličnim podnebljima jednako reflektira. Dok u Trstu tražimo jeftinije ulje i gumene bombone, sjevernjaci s čizme po provištu idu u Sloveniju. A Slovencima je svugdje skupo. I tako u krug. Tu u priču uskaču Turci kojima novac nije problem. Naravno, Turci nisu jedini kojima novac nije problem, ali ih valjda pere grižnja savjesti od Berlinskog kongresa naovamo pa su u posljednjih nekoliko godina uz stanovite svjetonazorske promjene doživjeli i karakternu katarzu spram europskih zemalja. Pa neće valjda Britanci uložiti u nešto? Zaboga, nećemo biti smiješni…
Osim kave, čaja i kebaba, Turci imaju još nekoliko odličnih osobina od pojave Kemala Ataturka koji je skup plemena konačno objedinio pod jednom kapom. Ženski dio populacije zna da se kroz njihove sapunice primjećuje nevjerojatna doza susretljivosti orijentalnog tipa pomiješana s otvorenosti europskog civilizacijskog kruga. I to je super za košarku. Baš joj takva nacija treba kako bi joj bila sponzor.
Turci su uzeli Euroligu i dali je u ruke provjerenom “čuvaru pečata”, Jordiju Bertomeuu. Ovaj je potpisao ekipe, dao mrvice novacima i tu je priči kraj. Postoji samo šesnaest mjesta od sljedeće sezone pa barem sljedećih deset nadalje. Tko nije s nama, protiv nas je, ali za ostale nas jednostavno nije briga. Novac dijelimo međusobno, sve ostaje u obitelji. Mi smo ono što će se kroz nekoliko godina nesumnjivo pojaviti i u nogometu. Superliga, druga galaksija u odnosu na kojekakve FIBA-ine žvrljotine. Zadnjih nekoliko rečenica zapisano je u košarkaškom genetskom nasljeđu, nema dalje…
Turci su uzeli klubove i ostavili ih u rukama domaćih “čuvara pečata”. Ne trebamo se ni maknuti iz Hrvatske, možemo samo reći da će utakmica Cibone i GKK Šibenika kroz nekoliko sezona postati hrvatski pandan dvoboju Manchester Cityja i PSG-a. Dogus Grupa protiv do sada još nepoznatog ulagača u ponos Zagreba koji polako ustaje. Dodajmo njima uvijek stabilne Cedevitu i Jollyja uz sve bogatije – Splita i Zagreba i imamo zatvoreni šesterokut svih planova za isto ono Bertomeuovo razdoblje od deset godina. Možda i novog Euroligaša, barem u jednoj od tih deset… Kao bonus, tu je i Zadar Dogus Baskertball Tournament, ponos dalmatinskog kasnoljetnog turizma i košarkaška inačica Ultra Europe festivala na malo sjevernijoj geografskoj širini. Raskoš u punom smislu, s turskim potpisom.
Nogomet je postao arapska igračka. Postaje to i rukomet, ako gledamo stvari kroz kupnju PSG-a i uzdizanje katarske reprezentacije do srebra sa Svjetskog prvenstva koje je, onako usput održano u tom istom Kataru u kojem će, isto tako usput biti i nogometno SP za šest godina. O cijenama organizacije tih dvaju natjecanja nije potrebno niti razgovarati, utipkajte si to na Wikipediji. Na dobrom putu da postane omiljenom turskom razbibrigom je košarkaški sport u Europi. Čini se da ni Turci ne znaju kud bi s novcem, a kako rekosmo, gladnih želudaca ima napretek.
Valjda se Košarkaška dvorana Dražena Petrovića neće morati preimenovati u Turkish Airlines Arenu…