Obitelj Petrović ovih je dana imala nekoliko razloga za slavlje i okupljanje s najbližim šibenskim prijateljima. Jole i Biserka Petrović dočekali su 60. obljetnicu braka, njihov stariji sinAleksandar “upisao” je istu brojku na svojoj rođendanskoj torti. Fešta se održala u restoranu u Podsolarskom. Bio je tamo i Neven Spahija, bivša košarkašica Gordana Rak, Josip Milaković, direktor Škole košarke “Dražen Petrović”, kao i brojni drugi. Novinar Jutarnjeg lista Petar Mikuličin prenio je samo dio atmosfere…
Spahija i Aco sjedili su jedan nasuprot drugome i tek povremeno nenasilno otvarali košarkaške priče. Aktualne, ali i one iz prošlosti.
Aco je njemu, ali svima ostalima za stolom otkrio priču kako je došlo do njegova odlaska u zagrebačku Cibonu s nepunih 17 godina.
– Bez lažne skromnosti, bio sam iznimno talentiran. Tada nije bilo menadžera, agenata, nego su predstavnici klubova koji su me željeli dovesti dolazili u moju kuću. Na pregovore s Jolom i Biserkom.
Naravno, otac i majka bi ih dočekali s domaćim vinom, pršutom, sirom… Sve dok nije došla Cibona. Mirko Novosel i Vladimir Anzulović. Njih dvojica su umjesto vina tražili mlijeko! Kad su završili pregovori s Jugoplastikom, Cibonom i ostalima, upitao sam majku i oca što misle. A oni su mi rekli da odmah otpišem Cibonu! Naravno, znate kako je završilo. Otišao sam baš u Zagreb. I to zato što je bio najudaljeniji – prisjetio se Aco, poručivši na fini način da se htio otrgnuti od roditeljskih skuta.
Neven mu je na tu štoriju “reternirao”:
– Već tada si bio dalekovidan!
Aco se, pak, sjetio kako su dobili kvartovske nadimke.
– Kad sam se igrao ispred naše zgrade na Baldekinu, majka bi me s prozora zvala “Acooo, ručak!”. Tako sam dobio nadimak “Aco ručak”, a Dražena su onda, logično, prozvali – doručak – iznio je Aco Petrović pikanteriju iz djetinjstva.
Uslijedila je još jedna njegova zgoda, vezana uz 1982. godinu, ali opet indirektno vezana uz mlađeg brata, koji je tada preuzimao ulogu glavnog igrača Šibenke.
– Reprezentacija bivše države pripremala se za Svjetsko prvenstvo u Kolumbiji, a Zoran Radović iz Crvene zvezde i ja borili smo se za posljednja dva mjesta u momčadi. Na pripremnu utakmicu došla nam je mlada selekcija iz Amerike. U tom sam dvoboju izborio put u Kolumbiju.
Radio sam sve ne bih li išao na Svjetsko prvenstvo. Čuvao sam nekog američkog mladca i uništavao ga provokacijama. Kad mu je pukao film, pustio me je da u napadu radim što hoću. Amere sam nakrcao poenima. Deset godina kasnije – finale s američkim “Dream teamom” na Olimpijadi u Barceloni. Dražen na parketu, ja na klupi pomoćnik Petru Skansiju.
U jednom trenutku do Dražena dolazi Michael Jordan i pita: “Tko je onaj idiot što vam sjedi na klupi!?” Dražen mu je odgovorio: “To mi je brat!” Tada sam shvatio da sam do Kolumbije došao jer sam maltretirao Jordana – pucao je od smijeha Aco, ali i ostatak društva.
Htjeli ili ne, dva bivša košarkaška izbornika tada su otvorila temu naše reprezentacije, koja je ovih dana nastupala na Ljetnoj NBA ligi u Las Vegasu. Neven Spahija trebao je biti prisutan na hrvatskim utakmicama s NBA klubovima u “gradu kocke”. No, u posljednji je trenutak odustao od novog putovanja “preko bare”, pa je dvoboje s Detroitom, Brooklynom i ostalima pratio preko posebnog televizijskog kanala.
– Aco, mi smo tamo izgledali kao IMT traktor koji je došao na sajam Ferrarija! Od 24 dostupne sekunde, gotovo svaki naš napad traje 20. Tako se ne igra moderna košarka. Amerikanci ispale 36 trica i pogode 18, a mi zabijemo šest od 16, pa se ja pitam što je bolje!? Naravno, nije to kritika Veljku Mršiću, jer on malo toga može promijeniti u tri utakmice s pomlađenom reprezentacijom. To je poruka da moramo napraviti zaokret u načinu igre – govorio je Spahija Aci u puno ozbiljnijem tonu nego dotad.