Željko Pavličević, hrvatski košarkaški trener, nakon vođenja europskih velikana poput TAU Cerámice (Caja Laboral), Panathinaikosa te hrvatskih klubova Cibone, Splita i Zagreba, odlazi na daleki istok gdje 2003. godine preuzima reprezentaciju Japana. Možemo reći da je sa svojom stručnošću uspio promijeniti potpunu koncepciju i shvaćanje košarke u Japanu.
2010. godine postaje trener novoosnovanog košarkaškoga kluba Shimane Susanoo Magica. U prvoj sezoni omjer pobjeda i poraza iznosio je 24-26, a danas, nakon 3 sezone pod vodstvom hrvatskog stratega, omjer iznosi 25-11.
Treba istaknuti nedavne pobjede protiv trenutačnog branitelja naslova Ryukyu Golden Kingsa u dvije utakmice rezultatima (68:67, 70:54). Trenutno u međusobnim utakmicama sa prvakom ima omjer 4-0. Shimano s pobjedničkim nizom od šest pobjeda zauzima drugo mjesto zapadne konferencije.
Donosimo kratak razgovor sa gospodinom Pavličevićem.
Vaš osvrt i komentar na trenutačnu formu vaše ekipe? Vidimo da ste u pobjedničkom nizu.
Moja ekipa Shimane Susanoo Magic zaista dobro igra i trenutno smo drugi na tablici Zapadne konferncije od ukupno deset ekipa. Više sam nego zadovoljan jer imamo seriju od šest uzastopnih pobjeda, od kojih je posebno odjeknula ona protiv aktualnih prvaka i najbolje ekipe – Golden Kingsa sa Okinawe. Treba napomenuti da Okinawa ima dugu tradiciju u košarci, najbolje su organiziran klub s prosjekom oko 3000 navijača po utakmici. Mi smo ih ove godine pobijedili u sve četiri utakmice što im se nije dogodilo otkada su osnovani.
Igramo veoma dobru obranu, imamo najboljeg blokera lige, J. Davisa, kojega sam doveo iz Meksika već prve godine. Pokazao se kao veoma talentiran igrač, a sad se o njemu priča kao o NBA potencijalu. Također, veoma korisnog igrača, lidera, atletu, godinama prvog strijelca lige. Njih nadopunjuju B. Packett na centru, tehnički veoma dobar i dobar šuter za tri poena te klasični šuter B. Freeman, koji je došao ove godine iz Belgije. Japanske igrače sam u tri godine formirao i na to sam ponosan jer nisu bili ni blizu profesionalne košarke.
Dvije pobjede protiv aktualnih prvaka?
Druga utakmica protiv Okinawe je bila zaista impresivna, pred punom dvoranom (maksimum 2.600, prosjek nam je oko 2.200) i TV prijenosom. Igrali smo odlično i u zadnjoj četvrtini je rezultat bio u jednom trenutku 60:34. Normalno da moram biti zadovoljan, umjetnost našeg posla je biti najbolji kad je to najvažnije. Ključ je uz obranu bila homogenost ekipe na kojoj posebno inzistiram i u obrani i u napadu.
Do kraja je još ostalo 16 utakmica ili 8 kola, u Japanu se igra s istim protivnikom u subotu i nedjelju. Veoma je naporno za igrače i trenere ali daje puno mogućnosti. Imamo i šanse za najviše, ali ove godine je želja da uđemo među 4 u grupi, a onda je sve moguće.
Igranje s istim protivnikom dva dana za redom? Kako je financijsko stanje klubova u Japanu?
Za nas, a i za mene, to je bilo čudno, ali to je racionalizacija troškova, veći broj utakmica (ukupno 52, bez doigravanja). Kad smo već kod utakmica i ulaznica, najskuplja karta za naše utakmice je pored naše klupe, košta 10.000 jena (oko 650 kuna), a najjeftinije su 2.000 jena (130 kuna). Tako da je nama prihod trećina budžeta, poneki sponzori, članovi te prodaja klupskih suvenira. Neki klubovi imaju velike pojedinačne sponzore kao što su Osaka-Humana, Kyoto, ali ima klubova s malo publike i s financijskim problemima.
Ima li još nekih velikih trenerskih imena u japanskim klubovima?
Osaka je dovela veliko igračko i trenersko ime iz NBA-a, Billa Cartwrighta iz slavnih dana Bullsa, a za sad ima omjer od pet pobjeda u pet utakmica. Pri dnu su, ali je tek došao prije mjesec dana. To je već drugi NBA trener, prije je bio i Bob Hill, također ugledno ime. Tu je poznati trener iz Australije Alan Westover. Po tome se vidi da postoji želja da se nešto napravi u japanskoj košarci.
Kako to da ste izabrali Japan i smatrate li da ste vašim radom unaprijedili košarku u Japanu?
Pitanje kako sam došao u Japan mi se često postavlja. Jednostavno, 2002. godine javio mi se menadžer s pitanjem o japanskoj reprezentaciji i pripremama za Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Japanu. Na prijedlog nekih ljudi bliskih FIBA-i i u konkurenciji desetak trenera, tadašnji član odbora FIBA-e i Košarkaške federacije Japana, gospodin Nagata, stupio je samnom u kontakt i ubrzo sam došao u Tokio i dogovorio 4 godine suradnje.
Moram reći da sam imao utjecaja na poglede u japanskoj košarci, pogotovo u individualnom radu, fizičkim pripremama, razvoju i selekciji igrača. Potvrda su i seminari od kojih je onaj iz 2003. godine bio najposjećeniji u povijesti, s preko 850 trenera, a u jeseni prošle godine sam imao seriju od 4 seminara koji su vrlo dobro zapaženi.
Kako to da ste nakon vođenja reprezentacije Japana preuzeli tek osnovani klub Shimano Magic?
Što se tiče Shimanoa ja sam bio pozvan prije tri godine u novoosnovani klub na osnovu onoga što sam napravio sa reprezentacijom Japana. Moto kluba i vodstva bio je jednostavan, intenzivan i kvalitetan rad gdje se igrači iz godine u godinu razvijaju. Moj dolazak kao trenera s imenom u nepoznati klub izazvao je nevjericu, međutim znam što mogu i kako želim u uvjetima gdje je to moguće. Sve igrače sam selekcionirao s klupskog “tryouta” te nekoliko pravih odluka u dovođenju stranaca su se isplatili. Moram priznati da su me grad i sredina prihvatili i sada smo sportski simbol i ponos te povijesne pokrajine.
Kratka usporedba japanske i europske košarke?
O usporedbi japanske i europske košarke na reprezentativnom planu nema još govora. Dugoročnije planiranje i selekcija su još nedovoljni za kvalitetnije rezultate. Što se tiče klupske košarke, tu se već može uspoređivati. Naravno, ne najbolje, ali ekipe srednjih kvaliteta ne bi lako dobile utakmicu, ako i bi. Japanska košarka ima veliki potencijal, ali kao sport nije veoma popularna (bejzbol, nogomet, odbojka, borilački sportovi pa tek onda košarka), ali pojavom profesionalne lige i stvaranjem zajedničke Top nacionalne lige, situacija se mijenja.
Koliko se još vidite u trenerskim vodama i jeste li razmišljali o povratku u Hrvatsku?
Dok budem imao energije i volje za svakodnevnu borbu i napredak ekipe koju vodim. No, naravno, i zdravlje je bitno. Moram napomenuti da mi je košarka dala sve i to je moje opredjeljenje.
Normalno da razmišljam o povratku u Hrvatsku, a da li u košarku, to ovisi o ponudama. Znam i vidim kakva je situacija i kriza u klubovima izuzev Cedevite. Kad smo već kod njih, žao mi je da su ušli u jednu lošu fazu, pogotovo što izuzetno cijenim gospodina Tedeschija, ne samo zbog sporta, nego zbog zdravih životnih stavova u poslu i okruženju. Imamo sreću da imamo takvog zaljubljenika u naš sport koji je uz gospodina Stojanovića, koji također ima velikih zasluga u Šibeniku. Žele financirati jedan klub i naravno, unaprijediti ga. Otvaranje centra na Velesajmu, razvoj ekipe, financijska potpora – to drugi klubovi izuzev Dinama mogu samo sanjati. No, stvaranje rezultata u sportu je dugoročniji projekt, duže planiranje i stabilnost. Sve drugo odnosi velika sredstva, a donosi malo rezultata.
Pratite li košarkaška zbivanja u Hrvatskoj ?
Što se tiče situacije u hrvatskoj košarci mislim da ne možemo biti zadovoljni, ekonomska kriza je samo otkrila probleme u većini klubova. Sada se plaća cijena dugogodišnje neracionalnosti u dovođenju igrača, cijenama bez ekonomskog i tržišnog pokrića. Na primjer, prošle godine ponuđen mi je igrač koji je igrao u jednom našem klubu. Stranac, cijena nekoliko tisuća dolara, četvrtinu onoga koliko je bio plaćen u Hrvatskoj godinu prije.
Osim Cedevite, koja je na zdravim osnovama, Split se bori, Cibona, Zadar i Zagreb također, ali prvo moraju stati na noge. Moram reći da je moje iskustvo u Zagrebu bilo pozitivno što se tiče obaveza i odnosa. Osobno mislim da je to novi, zdravi početak, gdje će se trošiti koliko se ima.
U takvoj situaciji sport, igrači i treneri su u drugom planu. Što očekivati od igrača koji nisu mjesecima plaćeni? Što se tiče rada s igračima, generiramo mlade koji postižu rezultate, ali prerano odlaze van gdje se većina gubi. To je velik i nerješiv problem u ovoj situaciji. Zato ne bih kritizirao klubove i igrače jer uvjeti nisu normalni.
Tu bih spomenuo Dinamo i Zdravka Mamića, koji je uspio zadržati talente i poslije ih prodati za pravu vrijednost. Mnogi ga kritiziraju (ne ulazim u zakonske propise, poreze), ali to je način kako treba raditi i stvoriti vrijednost. Na tom tragu je bio i KK Zagreb, koji je formirao puno igrača koji su donijeli klubu veliki prihod (Stojić, Tomas, Tomić, Simon).
Hrvatska košarkaška reprezentacija?
Mislim da ima dobre šanse, ako se skupe svi igrači. Imamo dosta igrača u odličnim klubovima, a uz kvalitetnog trenera možemo do dobrog rezultata.