Živimo u vremenu u kojem se svatko divi svojim majstorima. Nogomet gradi virtualne statue Lionelu Messiju bez čijeg lica na TV-ekranima prosječnom sportskom fanatiku ne može proći jedan tjedan u komadu. Košarka se divi Stephu Curryju koji je koliko sinoć sredio Oklahomu u jednoj od najboljih košarkaških utakmica koju sam osobno ispratio ove sezone. Rukomet ima svog Karabatića, vaterpolo svoje Sukna i Filipovića, hokej svog Crosbyja ili Kanea, i tako u nedogled. Sve i da sutra nestane sporta kao takvog, sjećali bi se svojih heroja. A takvih je u svakoj momčadi, barem dvoje. Pitanje je bi li Messi bio baš tako ubojit da nema dodavanja Inieste ili jednako kvalitetnih – Suareza ili Neymara u ravnini. Treba netko dopremiti loptu i do Karabatića, napraviti blok za Curryja, kolokvijalno rečeno. donijeti vodu za Sukna. Najbolji su jer uza sebe imaju momčad.
Promišljanje jednog promatrača subotnjeg regionalnog derbija u Rijeci ide u smjeru da je Škrljevo bilo upravo to. Ekipa. U svoj punini svoje definicije, bilo lingvističke ili stvarne. Skup pojedinaca usmjerenih ka ostvarenju određenog zadatka koji u sebi ima sadržan cilj. Udžbenički točno izveli su pravu malu revoluciju. Kontra svemu, pa i promišljanjima svih neutralaca – počev od novinara, kladioničara, eksperata i – Sinjanima!
Baš su se Sinjani našli uvrjeđeni. Ili poniženi, ovisi s koje strane čitate poznatu knjigu ruskog velikana misli, Dostojevskog. Matematika govori da su u zaostatku za Škrljevom. Po nama, sasvim zasluženo. Jer Škrljevo je zasluženo stiglo do pobjede, a s time se slažu akteri s obje strane terena. Priče o puštanju ne samo da podcjenjuju obje momčadi kao i cjelokupno natjecanje koje je ionako inficirano svakojakim lobijima (s dalmatinske strane!), nego i obezvrjeđuju sami smisao sporta. Čemu onda utakmica? Zar treneri nisu prije utakmice mogli sjesti u popularni Galaxie i dogovoriti pobjedu od 20-0 bez borbe za Kvarner? BI li iz Sinja onda bili sretni?
Pustimo Sinj. Braća su važnija. Jer, braća su odlučila. Pored mladih snaga njih dvojica izgledaju jednako lepršavo, prpošno, pridajte im svaku osobinu koja priliči izlaznom junioru ili kako to kod nas vole reći – zaštićenom godištu. Davor Kus je u zadnje dvije utakmice na parketu proveo 67 minuta i zabio 46 poena, od čega okruglih 10 trica. Previše brojeva? Kako je tek njemu, igraču koji je već debelo zagazio u trideset i osmu godinu života…
Nekad vrsni reprezentativac, član ponajboljih europskih klubova poput AEK-a ili Unicaje pokazao je baš u subotu zašto je bio velika želja trenera Naglića i uprave kluba proteklog ljeta. Nije bilo lako igraču koji je s krajem proteklog tisućljeća odlučio Zagreb zamijeniti Rijekom odigrati utakmicu na onako visokoj razini – i mentalno i fizički. Osobno, Kule je s aspekta mentorstva ove sezone svojim blagim osmjehom odavao poprilično letargičan govor tijela, čak i onda kada bi primjerice Osijeku zabio trideset i jedan poen. To se sada promijenilo – kao rukom! Takav vođa trebao je klubu, a takav suigrač trebao je dosadašnjem vođi.
Jasmin Perković može se opisivati istim epitetima kao i Kus. Borba pod koševima krvava je, posebice u slučaju kada izgleda da ekipa ne ispunjava svoj puni potencijal. Škrljevo je ove sezone toliko puta (posebice na gostovanjima u prvom dijelu sezone) pobjedu imalo u šakama. I taj Sinj i Gorica ostali su iznad, bit će to možda i ključno u borbi za peto mjesto.
Ako i ne uđu kao petoplasirani, ostaje činjenica da je iza njih tjedan pune prvoligaške inicijacije. Prva gostujuća pobjeda dogodila se u ambijentu kakav se rijetko viđa u košarkaškoj Rijeci. Braća su se iskazala u svom gradu, kao i mnogo puta u dalekoj prošlosti njihovih bogatih karijera. A mladost iza njih tek dolazi…