Reprezentacija Hrvatske je završila grupnu fazu Eurobasketa s tri pobjede i dva poraza, nasreću dovoljno da izbori drugi krug natjecanja i to kao drugoplasirana momčad u skupini. Igra Hrvatske je na trenutke bila briljantna, kao protiv Grčke, dok nas je protiv slabijih protivnika pratio naš poznati sindrom „lako ćemo“. No, što o igri reprezentacije govori statistika?
Prosjek poena Hrvatske po utakmici je 71,8, što nas svrstava na 17. mjesto od 24 reprezentacije. Doduše, taj je prosjek bio nešto viši prije zadnje utakmice s Gruzijom, kada nismo uspjeli pokazati tu napadačku raskoš koju imamo. Štoviše, zabili smo samo 58 poena, sa šutom za tri poena 4/23 – mizernih 17 % realizacije. To nas dovodi do sljedećeg, mogli bismo reći i najvećeg problema za Hrvatsku, a to je trica.
Hrvatska u prosjeku uzima 23 trice na utakmici, ali ih realizira samo 6,6, odnosno 27 %. Najbolji smo po postotku bili u prvoj utakmici protiv Slovenije s 38 % realizacije, no taj je postotak postupno padao iz utakmice u utakmicu, a najviše smo ih zabili devet protiv Nizozemske.
Možemo reći da nam se u prve dvije utakmice možda i posrećilo – kada je protivnik odlučio igrati zonsku obranu, uspješno smo ih kaznili tricama. Međutim, ono što bi nas najviše trebalo zabrinjavati jest efikasnost naših šutera. Kao što ste vjerojatno primijetili, u ovom je segmentu daleko najbolji Krunoslav Simon, koji zabija više od pola trica koje uzme na utakmici (čak 57 %), no on je općenito na ovom turniru naš najbolji igrač. Najveći je problem što Bojan Bogdanović, Damjan Rudež i Mario Hezonja – nisu ostavili dojam da ih se ne smije ostaviti same na trici.
Znamo da je Bogdanović imao problema s ozljedama, kao i s blagim potresom mozga, ali teško da to opravdava ovakvu neefikasnost. On šutira najviše trica, skoro pet po utakmici, a u prosjeku zabije manje od jedne, što je za igrača koji u NBA ligi ima realizaciju s trice preko 30 % praktički nedopustivo. Tako je i naš drugi tricaš, Damjan Rudež, koji je u NBA ligi isključivo zbog svoga šuta i uloge stretch-četvorke, za reprezentaciju zabio samo dvije od 13 trica koliko ih je uzeo. Za razliku od Rudeža, Hezonja ima nešto raznovrsniju napadačku igru, ali također s lošom realizacijom trice od samo 26,3 %.
Kad smo već na problemima reprezentacije, moramo se osvrnuti još i na asistencije te poene s klupe. Nakon prve dvije utakmice protiv najjačih protivnika u skupini, Hrvatska je s 12 asistencija bila 23. od 24 momčadi (samo je Nizozemska bila ispod). Stanje se malo popravilo nakon slabijih protivnika te smo poslije 5 utakmica na 17. mjestu. Tako nisku poziciju možemo opravdati jednostavno nedostatkom kreacije naših razigravača, koji rade sve osim što razigravaju momčad. Roko Ukić je do sada na cijelom turniru upisao 14 asistencija, dok je naprimjer Miloš Teodosić imao 13 u samo jednoj utakmici. Najbolji asistent, kao i najbolji u mnogočemu nam je već spomenuti Simon s 4,2 po utakmici.
Dolazimo i do igrača s klupe, prvotno playmakera, Dontayea Drapera i Roka Stipčevića. Draper se kasnije priključio reprezentaciji i nije pohvatao sve akcije, što objašnjava i njegovu smanjenu minutažu i nedostatak asistencija. Međutim, Stipčević igra više od 17 minuta po utakmici, a nema niti dvije asistencije u prosjeku. To možda i ne bi bio problem da je koristan u drugim segmentima, ali u prve dvije utakmice nije zabio niti jedan koš iz igre, da bi u ostale tri sveukupno zabio 13. Možemo reći da je jedini efikasan igrač s klupe Luka Žorić, koji je u prosjeku na terenu manje od Stipčevića, a bilježi 10,2 poena s gotovo 50 % realizacije, kao i 5 skokova, a zabio je nevjerojatnih 15 od 16 slobodnih bacanja.
Došli smo i do pozitivnih strana, a to su skokovi i obrana. S 38,2 skoka po utakmici, Hrvatska se našla na visokom 5. mjestu na turniru, ponajviše zato što se gotovo svi igrači bore za skok, bilo u obrani ili napadu. Najbolji „skakač“ nam je Ante Tomić s 6,2 skoka, a on i Žorić po utakmici zajedno uzmu 11 skokova, 4 napadačka. Čak i Dontaye Draper, kao najniži igrač reprezentacije (180 cm) ima više od jednog skoka po utakmici, i to za samo 10 minuta igre.
Prije utakmice s Gruzijom, sa 68 primljenih poena bili smo četvrti na turniru, iza Srbije, Češke i Litve, a sada smo sa 68,6 na i dalje jako dobrom šestom mjestu. Dakle, u većini slučajeva obrana je funkcionirala dosta dobro i to je nešto na što možemo biti ponosni.
Prije no što zaključimo, valja spomenuti i našeg sljedećeg protivnika u knock-out fazi, a to je Češka s kojom igramo u nedjelju. Ako je naša obrana dosta dobra, onda je njihova obrana odlična. Primaju samo nešto više od 64 poena po utakmici, u čemu su za sada najbolji na turniru. S 20 asistencija po utakmici zauzimaju visoko šesto mjesto, a po skokovima su samo jedno mjesto ispod nas.
Najveći problem Češke je napad, gdje su 17. u postignutim poenima, no tu se niti Hrvatska ne može pohvaliti jer je jedno mjesto ispod njih. Možemo se jedino nadati da će baš u sljedećoj utakmici „proraditi“ šut našim vanjskim igračima, ili da ćemo bolje odigrati obranu, inače nas čeka teška, čvrsta i rezultatski neizvjesna utakmica, a četvrtfinale protiv Srbije možda i ne bude tako blizu kao što smo mislili.