Nema puno takvih košarkaških entuzijasta u hrvatskoj ženskoj košarci da se između njih i kluba kojeg vode i predstavljaju gotovo može staviti znak jednakosti. Upravo zatp što je on jedan od njih, Medveščakova alfa i omega, porazgovarali smo s trenerom mlađih uzrasnih kategorija zagrebačkog Medveščaka Željkom Alatovićem koji je u tom domenu jedan od najtrofejnijih hrvatskih trenera.
Kako je Željko Alatović završio u ženskoj košarci i Medveščaku?
U ženskoj košarci sam završio sasvim slučajno. Mijenjao sam kolegu koji je bio bolestan i eto već sam preko 30 godina u ženskoj košarci. U Medveščak sam došao na nagovor Zvonka Berkopeca koji je znao za mene iz vremena dok sam sudio a on bio kontrolor suđenja.
Koliko je mladih naraštaja Medveščaka prošlo kroz tvoje ruke i koje su ti generacije ostale u sjećanju?
U Medveščaku sam od siječnja 1995. godine. Tadašnje kadetkinje koje sam vodio bile su 1980. godište. U sjećanju mi je ostala kadetska generacija 1981/1982, generacija iz koje je i nastao današnji klub Medveščak, zatim generacija 1984/1985/1986 Iva Ciglar, Mirna Mazić, Gordana Bedalov, Petra Perić, Iva Mežnarić i napose slavna generacija 1993/1994. koja je neprikosnoveno pet-šest godina vladala hrvatskom ženskom košarkom i kao mlađe kadetkinje i kao kadetkinje i kao juniorke.
Alatović slovi kao strog i zahtjevan trener koji znade i te kako povisiti ton ali ga svejedno obožavaju sve igračice. Kako to uspjevate?
Moj je rezon da trener mora biti i pedagog i psiholog. Cijeli trenerski život sam razgovarao sa svojim igračicama o svim njihovim problemima. One su se povjeravale i tražile savjete. Želja mi je bila pomoći oko rješavanja tih njihovih problema bilo da su zdravstveni, školski, privatni… Na taj način sam stjecao njihovo povjerenje. U trenucima odmora sam se znao našaliti s njima i tako smo stjecali odnos koji je veoma rijedak između igrača i trenera. Zbog svega navedenog “eventualno… ha… ha povišeni ton” nije se smatrao zločestim, a i stari iskusni treneri su rekli da se treba zabrinuti igrač na kojeg trener ne zagalami. Onda mu nije ni stalo do njega.
Koji su vam rezultati s mlađim uzrastima prirasli srcu, kojih se najviše sjećate?
Rado se sjetim davnog juniorskog prvenstva bivše države kad sam igrao finale i izgubio od Vojvodine koju je tada vodio Ladislav Ratgeber. Zatim mlađe kadetsko prvenstvo s generacijom 1995 i prva zlatna Medveščakova medalja i naravno brojne medalje i priznanja sa generacijom 1993/1994.
Jedan ste od rijetkih trenera koji je titulu juniorskih prvakinja Hrvatske uzeo na vrućem terenu u Imotskom?
Ha, to je već legendarno prvenstvo kad smo pred punom dvoranom u Prološcu pobijedili do tada nepobjedivi Imotski. Imali su odličnu ekipu ali i mi. Napravili smo preokret nakon – 16. Kako su nas pred završnicu tog prvenstva svi bili otpisali, time je ta naša pobjeda bila veća i slađa.
Postigli ste tako vrijedne rezultate a nikada niste bili ni blizu izborničke dužnosti ili barem pomoćnika izbornika neke repke Hrvatske. Bilo kadetske, bilo juniorske. A zavrijedili ste?
To bi trebalo pitati nekoga iz Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza. Ipak želim istaknuti da zbog mog specifičnog posla ne mogu izostati dva mjeseca, a i reprezentacije u kojima su igrale moje igračice vodio je trofejni trener Željko Ciglar. Možda sam mogao biti pomoćnikom sa zaduženjem reguliranja unutarnjih odnosa u ekipi, naročito kad je u pitanju najuspješnija hrvatska generacija do sada 1993/1994, a čiju su udarnu snagu uglavnom činile moje igračice iz Medveščaka – Radoš, Pačkovski, Majstorović, Begić, Tikvić…
Kako vi ocjenjujete reprezentativne nastupe vaših igračica u kadetskoj i u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske?
Ja osobno i moj klub Medveščak smo ponosni na nastupe naših cura za Hrvatsku pogotovo u kadetskom uzrastu. Žao mi je što u juniorskom uzrastu nije medaljom okrunjen rad te izrazito talentirane generacije ili barem plasmanom na svjetsko prvenstvo u Litvi 2013. godine.
Kako gledate na njihov budući razvitak? Dokle će dogurati?
Za nekoliko naših mladih cura smatram da mogu napraviti kvalitetnu sportsku karijeru ako uspiju istu ukomponirati sa svojim školovanjem. Očekujem da će nekoliko njih imati karijeru poput Ive Ciglar i Mirne Mazić.
Što mislite o njihovim seniorskim nastupima?
Pa one su kao klinke počele nastupati za seniorke i nekoliko puta su bile među četiri najbolje ekipe u državi i na F4 Kupa Hrvatske. Ako ostanu na okupu, očekujem da bi se uskoro mogle boriti za prvaka Hrvatske.
Kakve su današnje mlađe dobne kategorije Medveščaka? Ima li talenata?
Imamo kvalitetnu generaciju 1998/1999/2000. Malene rođene 2000. godine su prvakinje za uzrast sportskih škola. Od godišta 1998. tu su Petrak, Matić, Vlahović, Rogić, od 1999. Uzelac, a od 2000. Tepeš, Ćavar i Ujević. To su imena koja će se uskoro viđati u seniorskom sastavu našega kluba.
I za kraj Vaša poruka sportskim djelatnicima u hrvatskoj ženskoj košarci?
Ovdje se u šali kaže da ne možeš naći tri trenera u ženskoj košarci koji su u međusobno dobrim odnosima tako da bi moja poruka bila da nas je premalo da bismo se svađali i radili jedan protiv drugoga. Ako ne budemo surađivali, sve ovo će potonuti. Kako koja godina odmiče, sve se više spuštamo. Sve se manje radi s djecom, a kad to kažem onda mislim na kvalitetan i organiziran rad.