Ako je bavljenje nekakvim sportom profesionalna djelatnost u nekoj zemlji i ako je, čak štoviše, taj sport proglašen nacionalnim i doprinosi promociji te iste zemlje, onda je za pretpostaviti da su interesi svih njegovih protagonista zastupljeni u djelovanju jednog saveza.
Za pretpostaviti je, također, da bi taj savez nekakvim logičnim slijedom trebao raditi za dobrobit sportaša, napredak klubova, promociju sporta i da će, naravno, klubovi imati svoju ligu u kojoj će se za nešto boriti. Dakle, za pretpostaviti je da bi tomu trebalo biti tako. Za pretpostaviti je da bi tako trebalo biti i s košarkom u Hrvatskoj. U teoriji, to i jest tako. No ipak, samo u teoriji.
U praksi, stvari su drukčije posložene. U praksi, košarka je podređena Savezu, a sudbina košarkaških djelatnika i klubova u rukama je tog istog Saveza. U praksi, politikom za malo rada, puno novaca, po svemu sudeći, sport nazaduje. Progresivno, iz sezone u sezonu sve više. Bez tendencije napretka. Uzročno-posljedično, Savez potpisuje i pad rejtinga prve lige i klubova te gubitak interesa za košarku općenito.
I dok je fokus košarkaške javnosti u ovom trenutku prebačen na zbivanja oko reprezentativnih selekcija, Cibone te stvaranje euroligaške Cedevite i stabilnog Zadra, naši prvoligaški klubovi, od kojih zapravo sve kreće i koji bi na neki način trebali biti baza i raditi za budućnost tih istih reprezentacija i klubova, nalaze se u intenzivnom razdoblju u kojem pokušavaju stvoriti kakve takve uvjete kako bi uopće bili u mogućnosti započeti svoje natjecanje. Realnost je to, nažalost, prve hrvatske lige koja je, postoje za to naznake, godinama sustavno zanemarivana, koja je podređena i koja egzistira u službi Saveza. Kako? Jednostavno, tako da opipljive koristi ima jedino Savez.
Za početak, krenimo s osnovnim stvarima. Skoro će desetljeće kako hrvatska prva liga nema sponzora i imena, a taj minimum danas u Europi zadovoljavaju i neke lige koje renomeom i kvalitetom zaostaju za našom. A1 liga najviši je rang košarkaškog natjecanja u Hrvatskoj, međutim, izravni prijenos utakmice odavno ne možete vidjeti na televizijama s nacionalnom koncesijom. Pa čak i čuti rezultate prvenstvenih kola. Tek nekoliko sportskih i lokalnih portala te web stranica klubova stoje na putu da hrvatsko prvenstvo ne prođe u pravoj medijskoj blokadi.
Sasvim suprotno, u europskim košarkaškim zemljama postoji tradicija prikupljanja zapisnika i statistika s učincima igrača i klubova, a svaka zanimljivost se medijski poprati. Imamo svjež primjer iz španjolske Endesa lige. Barcelonin Jacob Pullen postigao je 12 trica na jednoj utakmici i tako srušio 20 godina star rekord lige. Tko je rekorder hrvatske lige? Ne možemo znati jer HKS na svojim web stranicama čuva statistiku tek od sezone 2007./2008. No, to nije najveći grijeh, budući da statistiku utakmica nacionalnog kupa do polufinala i kvalifikacija za A1 ligu, a često i rezultate, također ne možemo pronaći na službenim web stranicama Saveza.
Besmislene propozicije dodatno smanjile interes
Posljedice takvog tretmana košarke u zemlji koja se voli zvati košarkaškom, i to od onih koji bi trebali štititi njezine interese, višestruke su i direktno se odražavaju na klubove i sport u cijelosti. Osim pada rejtinga lige i medijske izolacije, prvoligaško natjecanje izgubilo je na važnosti i donošenjem besmislenih propozicija čime je dodatno smanjen interes za košarku u Hrvatskoj.
Prva liga naprosto više nema nikakvog smisla. Model, po kojem bi se klubove na bilo kakav način nagrađivalo i stimuliralo za uspjeh, jednostavno ne postoji. Biti prvi ili drugi u ligi apsolutno ništa ne znači, što je zapravo apsurdno ako pričamo o nekakvom natjecanju. Ton nevažnosti dodala su i posebna pravila protiv kojih su većina klubova, no njih se, kažu nam, ionako ništa ne pita. Prvenstveno se ovo odnosi na pravilo zaštićenog igrača i pravilo o broju stranaca u ekipi.
Nadalje, apsurdna je i podjela lige na dva dijela nakon njezinog završetka, posebno jer A1 ligaši u Ligi za prvaka ne igraju po pravilima po kojima su odigrali prvi dio prvenstva. U tom natjecanju više nema pravila zaštićenog igrača, a broj stranaca je povećan na četiri od čega dva na parketu (dva u ekipi i jedan na parketu u A1 ligi) čime ionako superiorniji klubovi iz ABA lige stječu još veću prednost. S druge strane, Ligi za ostanak često znaju prethoditi manipulacije s prenošenjem bodova, a nemogućnost ispadanja većine momčadi iz lige najčešće znači i njihovu nezainteresiranost i nemotiviranost, što natjecanje dovodi na granicu regularnosti.
Vidjevši kuda sve to vodi, klubovi A1 lige, ujedinjeni u Udrugu prvoligaša i odlučni da promijene postojeće stanje, uputili su prošle godine prijedlog Upravnom odboru HKS-a o tome da, nakon 12 godina, u Hrvatskoj ponovno zaživi jedinstvena košarkaška liga s 14 klubova koja se ne bi dijelila i u kojoj bi ABA ligaši otpočetka igrali A1 ligu. Takva liga bi nedvojbeno donijela mnogo toga dobroga i sigurno bi doprinijela usponu hrvatske košarke. Međutim, iako su klubovi imali potporu ABA ligaša, HKS je od samog početka bio protiv i, naravno, ideja nikada nije zaživjela. I dobili smo ovo što imamo danas.
Sve navedeno upućuje na to da je HKS zapravo privatizirao prvu ligu, a time i razvoj sporta od nacionalnog interesa, te tako pokrenuo lavinu posljedica koje jedna drugu vežu. Naime, sve ovo uzrokovalo je drastičan pad interesa za košarku kod gledatelja, a zatim i kod sponzora, što se pak odražava na ulaganje u sport. Samim time, budžeti su iz sezone u sezonu sve tanji pa su klubovi prisiljeni sastavljati sve jeftinije momčadi. Posljedica toga je pad kvalitete i atraktivnosti lige, budući da su hrvatski igrači i treneri, koji su donosili tu kvalitetu, prisiljeni potražiti egzistenciju u zemljama poput Rumunjske, Slovačke, Švicarske, Austrije i Mađarske. Međutim, sada je nastupilo vrijeme kada je voda došla do grla. Budžeti klubova više se ne mogu stanjiti pa u pitanje dolazi njihov opstanak.
Koliko košta A1 liga?
I tako, prepušteni sami sebi, pred zidom ultimatuma uzmi ili ostavi, da bi uopće igrali ligu, klubovi najprije moraju Savezu podmiriti određene troškove. To je tako, takva je praksa u Europi i tu nema ništa sporno. Međutim, sporni su astronomski iznosi koji su obrnuto proporcionalni onome što je Savez učinio za ligu i klubove. Koliko je HKS malo dao ligi i klubovima, opisano je u prethodnim redcima, a koliko puno uzima, doznali smo od klubova A1 i A2 lige.
Dakle, prema podacima s kojima raspolažemo, kotizacija za nastup u A1 ligi klubove košta oko 24 000 kuna puta 7 mjeseci, dok članarina HKS-u iznosi 3600 kuna puta 12 mjeseci. Nadalje, HKS-u se plaća i licenciranje igrača svih uzrasta i mlađih dobnih kategorija za A1 ligu. Za hrvatskog igrača licenca je 600 kuna, a za stranca 15 000 kuna prvu sezonu, dok se svaka sljedeća za tog igrača plaća 7500 kuna.
Prema tome, jedan prvoligaški klub Savezu godišnje mora uplatiti otprilike između 220 i 240 tisuća kuna, ovisno o tome koliko igrača i stranaca registrira kroz sezonu, samo da bi stekao pravo nastupa u ligi. Ako uzmemo u obzir da se u ligi natječe 10 klubova, onda je lako izračunati koliko Savez godišnje zaradi na račun A1 lige. Dodajmo ovome da kotizacija za A2 ligu, koja se uplaćuje na račun županijskih saveza, iznosi 12 000 kuna po sezoni, a članarina klubova, koja opet ide HKS-u, iznosi 450 kuna puta 12 mjeseci. Pri tome ne treba smetnuti s uma da se protekle sezone u hrvatskim drugim ligama natjecalo 57 klubova.
Međutim, tu za klubove A1 lige nije kraj davanjima jer ih, prema podacima koje smo dobili, još očekuje podmirivanje troškova najma dvorane, opreme, prijevoza, smještaja i hrane za igrače te organizacije utakmica. Procjena je da samo za hladni pogon godišnje moraju izdvojiti između 700 i 800 tisuća kuna. Pa tek onda mogu krenuti u sastavljanje momčadi i određivanje plaća igračima i trenerima. Za sve dobne kategorije.
Puno ili previše, stvar je percepcije. Kako god, sve je ovo potrebno podmiriti samo da bi se ostvarilo pravo nastupa u A1 ligi. Između ostalog, iz ovih podataka može se iščitati nekoliko apsurdnih činjenica. Jedna od njih je svakako da klubovi, kako bi minimalizirali troškove, sastavljaju jeftine momčadi i tako se odriču ambicija visokog plasmana jer znaju da on naprosto ništa značajno ne donosi. Primjerice, cijela momčad Slavonskog Broda, koja je završila prošlu sezonu, vrijedila je oko 30% manje od iznosa mjesečne kotizacije koju klub mora uplatiti Savezu.
Za koga se igra košarka? Za HKS i suce ili za košarkaše i gledatelje?
Cijeloj ovoj priči moramo dodati još jedan element koji dodatno povećava mjesečne troškove klubova A1 lige, a odnosi se na takse sudaca i opunomoćenika ubrojene pod stavku organizacije utakmice.
I dok se takse sudaca za natjecanja A2 lige, A1 kvalifikacija, Kupa i mlađih kategorija posebno plaćaju, u A1 ligi su one uračunate u cijenu mjesečne kotizacije. Međutim, posebno se za sva natjecanja plaćaju putni troškovi i smještaj sudaca i opunomoćenika, kao i statistika i zapisnički stol, te oni, prema raspoloživim informacijama, koštaju klub između 2000 i 6000 kuna po utakmici, ovisno o tome od kuda suci i opunomoćenik dolaze i ima li klub obvezu plaćanja smještaja, noćenja i obroka. Kada se sve zbroji, troškovi suđenja za jednu utakmicu mogu se popeti i do 9000 kuna.
Kada sve ovo uzmemo u obzir, ne možemo, a da se ne zapitamo: Ima li smisla igrati prvu ligu? Pitanje je to koje zahtijeva pokoji upitnik više, naročito kada znamo da su u ekonomskoj i gospodarskoj krizi općenito smanjena ulaganja u sport, a posebno, zbog svega navedenog, u košarku. Zašto onda, proporcionalno tome, nisu smanjeni i troškovi HKS-a, kao i takse sudaca? Za dobrobit višeg cilja, hrvatske košarke?
Odraz ovakvog stanja možemo tražiti i u vidu rezultata. Reprezentacija je bez medalje 19 godina, uspjeh klubova u Europi postao je izdvojeni slučaj, prošle sezone dobili smo tek drugog pobjednika regionalne lige… Gospodarskoj krizi ne nazire se kraj, a ovakva hrvatska prva liga ne proizvodi dovoljno igrača koji bi na višem nivou donijeli određenu kvalitetu. Sve što smo u posljednje vrijeme dobili je reakcija visoko pozicioniranog dužnosnika HKS-a na naš članak sličnog profila: Ja sam četvrti u Europi, a što ste vi?! Tanko. I vrlo neuvjerljivo.
Vratimo se na početak priče. Savez bi trebao brinuti i raditi za dobrobit sporta, lige i klubova. Zašto je onda sve češće kotizacija skuplja od prvoligaške momčadi, a plaće sudaca veće od plaća igrača? Za koga se igra košarka u Hrvatskoj? Za Savez i suce ili za košarkaše i gledatelje?
Stoga, apel odgovornima. Potrebno je presložiti stvari. Potrebno je oživiti košarku, dati smisao prvoj ligi, rasteretiti klubove i općenito staviti interes košarke iznad svega ostalog. Sirena za uzbunu odavno je oglašena. Vrijeme je da se čuje.
I konačno opravda ukazana čast za vođenje hrvatske košarke…